Sama pomisao na majku budi u djeci neizrecivu privrženost, toplinu i sigurnost. Bez obzira na odrastanje, majčino se krilo ne zaboravlja, a njene suzne i brižne oči uvijek ostaju najuzvišenija ilustracija božanske ljubavi. Kao što je Bog jedan, tako je i majka samo jedna.
Kada razmišljamo o Isusovoj majci Mariji, onda se te majčinske odlike umnožavaju i dosežu sam vrh majčinskih ideala. Nije postojala iskrenija, dostojnija, vjernija i hrabrija djevojka od Marije iz Nazareta i zato ju je Nebo pozvalo da bude majka Isusa Krista, drugog Adama, utjelovljenoga Boga. Tisuće pjesama i propovijedi ne mogu iscrpsti ljepotu njezina karaktera i zrelost njezine duhovnosti kada se radosno odazvala Božjemu pozivu: “Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po riječi tvojoj!” (Luka 1,38) Ovakvo djetinje povjerenje u Božje planove svatko valja slijediti i ponavljati u vlastitom životu.
Iako je Mariji pobožni šimun objavio: “A tebi će samoj mač probosti dušu” (Luka 2,35), Marija nije odstupala od svoje predanosti Bogu po svaku cijenu. Duhovna spisateljica koja je i sama bila majka, Ellen G. White, ovako je opisala Marijinu patnju dok su joj ubijali Sina:
“Isusova majka oslanjajući se na Ivana, ljubljenog učenika, stopama svog Sina išla je do Golgote. Vidjela ga je kako se onesvijestio pod težinom križa i čeznula da pridrži njegovu ranjenu glavu i obriše to čelo koje se nekad oslanjalo na njezine grudi. Ali joj ova tužna prednost nije pružena. Zajedno s učenicima još je uvijek gajila nadu da će Isus pokazati svoju silu i osloboditi se od svojih neprijatelja. Klonula srca sjećala se njegovih riječi kojima je proricao svaki od prizora koji su se sad odigravali … Vidjela je njegove ruke pružene po križu; donijeli su čekić i klinove i dok su oštri vrhovi probijali nježno tijelo, ojađeni učenici poveli su dalje od ovog okrutnog prizora gotovo onesviještenu Isusovu majku.” [1]
I pokraj svega trpljenja, Marijino povjerenje u Boga, bez obzira na to što nije vidjela smisao u onome što se oko nje događalo, nije slabilo. Ona je čvrsto vjerovala da Božja ruka sigurno vodi povijest svojemu slavnome kraju. Evanđelja slikaju još ljepšim i dragocjenijim bojama ovu jednostavnu i divnu, poniznu i slavnu, blagoslovljenu ženu, Djevicu Mariju. Njezina cjelovita pobožnost uvijek ostaje svijetao uzor svim majkama i očevima koji svoju djecu i svoj dom povjeravaju Božjemu vodstvu.
Međutim, postoje naučavanja o Isusovoj majci Mariji koja se ne temelje na Bibliji i koja opterećuju Marijin lik obilježjima neke čudne duhovnosti koja ili nas zbunjuje ili dovodi u zabludu. Spomenimo samo neke od njih.
Majka Božja – Bogorodica
Nigdje u Bibliji djevica Marija nije nazvana Majkom Božjom. Pisci dvadeset sedam knjiga Novoga zavjeta, Isusovi apostoli, vjernici ranokršćanske Crkve, nijedan od njih nije nikada nazvao Mariju Majkom Božjom ili Bogorodicom. Razlog je jednostavan – Blažena Djevica Marija nije ni bila Božja majka. Ona je posredovanjem Svetoga Duha rodila pravoga Čovjeka, drugoga Adama[2], predstavnika ljudskoga roda koji pobjeđuje smrt: “Jer kao što u Adamu svi umiru, tako će u Kristu svi biti oživljeni … Prvi čovjek, Adam, postade živa duša, posljednji Adam – duh životvorni … Prvi je čovjek od zemlje, zemljan; drugi čovjek – s neba.” (1. Korinćanima 15,22.45.47) Osnovni kršćanski nauk o Bogu, izrečen još u Apostolskom vjerovanju iz četvrtog stoljeća, jest da je Isus “Bog od Boga, Svjetlo od Svjetla, pravi Bog od pravoga Boga … istobitan s Ocem, po kome je sve stvoreno. Koji je radi nas ljudi i radi našega spasenja sišao s nebesa. I utjelovio se po Duhu Svetom od Marije Djevice: i postao čovjekom.” [3]
Istina, Isus je istodobno bio i Bog i čovjek, ali Njegove su naravi bile odijeljene. On nije bio čovjek s nekim sastojkom Boga u sebi, niti je bio Bog s određenim odlikama čovjeka u svojoj božanskoj naravi. On je bio pravi Bog i pravi čovjek. Blažena Djevica Marija rodila je pravoga Čovjeka Isusa, Pomazanika, Mesiju ili Krista, i zato nije ispravno nazivati je Majkom Božjom.
Netko će možda reći: “Djevicu Mariju narod naziva Majkom Božjom i to je dio pučke pobožnosti i običaja, jer je naš Isus Bog. Oni koji završavaju teološke studije zaduženi su za točno definiranje značenja teoloških pojmova.” Koliko god ovakvo razumijevanje stvari izgledalo idilično i prirodno, opasnosti su ozbiljne i kršćanska Crkva ih nije uspjela izbjeći, već je često otvarala vrata nebiblijskim vjerovanjima u pogledu mjesta i uloge Marije Isusove majke. Blažena Djevica Marija nije i ne smije biti slična frigijskoj božici Cybeli, velikoj majci bogova, niti egipatskoj majci bogova Isis, niti Dijani Efeškoj za koju se vjerovalo da je kraljica neba i majka bogova i ostalim majkama stotina poganskih bogova. U kojoj mjeri je postojanje brojnih poganskih i mnogobožačkih vjerovanja u majku bogova utjecalo na formiranje nebiblijskog vjerovanja o predivnoj i skromnoj djevojci iz Nazareta, neka svatko sam prosudi na osnovi dostupnih povijesnih podataka. Sigurno je samo da prema objavljenoj istini Svetoga pisma Djevica Marija nije Božja majka.
Tko je bezgrešno začet – Isus ili Marija?
Na pitanje Djevice Marije kako će roditi maloga Isusa kada se još nije udala, anđeo Gabriel odgovara: “Duh Sveti sići će na te – odgovori joj anđeo – sila Previšnjega zasjenit će te; zato će se dijete koje ćeš roditi zvati svetim, Sinom Božjim.” (Luka 1,35) To je jedini biblijski izvještaj o takozvanom bezgrešnom začeću. Nitko ni prije ni poslije u povijesti ljudskoga roda nije tako došao na svijet. Zato i jest Isusovo začeće, Njegovo rođenje, život, smrt i uskrsnuće jedinstven i neponovljiv događaj u povijesti. Sve što prethodi tome povijesnom događaju, kao i ono što slijedi, dobiva svoj smisao u Kristu. Jedino Bezgrešni može pomoći grešnima; jedino Pravedni može opravdati nepravedne; jedino Spasitelj može spasiti. Jedino Bezgrešno Začet može biti Nada za ljude koji se grešni rađaju “jer su svi sagriješili i lišeni su Božje slave” (Rimljanima 3,23).
Dogma prema kojoj je Djevica Marija bezgrešno začeta novijeg je datuma i višestruki je problem biblijskoj duhovnosti. Na nekoliko mjesta u Dogmatskoj konstituciji “Lumen Genitum” o Crkvi, službenom dokumentu Drugog vatikanskog koncila, jasno se tvrdi: “Stoga nije čudo da je kod svetih Otaca nastao običaj po kojemu su Bogorodicu nazivali svu svetom i slobodnom od svake grešne ljage, oblikovanu od Duha Svetoga i učinjenu novim stvorenjem.”[4] Budući da je “Bezgrešna Djevica, sačuvana čista od svake ljage istočnoga grijeha, ispunivši tok zemaljskog života, s dušom i tijelom bila uznesena u nebesku slavu, i od Gospodina bila uzvišena kao kraljica svih stvari,” [5] ova Konstitucija dalje nastavlja objašnjavati kako je Marija “time što je Krista začela, rodila, hranila, u hram ga Ocu prikazala, i sa svojim Sinom, dok je na križu umirao, trpjela, na osobit način sudjelovala u Spasiteljevu djelu …” [6]Citira se i Sv. Irenej po kome je Marija “slušajući postala uzrok spasenja i sebi i svemu ljudskom rodu”. [7] Uočljiv je opis Marijine uloge u spasenju koja je jednaka Isusovoj. U gornjem dijelu teksta naveli smo biblijske retke prema kojima po Adamu svi umiru a po Kristu žive, a sada Drugi vatikanski koncil tvrdi kako je “uzao Evine neposlušnosti bio razriješen Marijinom poslušnošću … Smrt po Evi, život po Mariji.” [8]
Nije teško zamijetiti kako postoji međusobno povezani teološki slijed dogmi koje jedna drugu uvjetuju. Najprije je Marija rođena bezgrešno, zatim je uznesena na Nebo, ukazana joj je velika čast i postala je “Odvjetnica, Pomoćnica, Pomagačica, Posrednica” [9], dakle, suspasiteljica u Božjem planu spasenja. Budući da je Koncil bio svjestan kako su ove tvrdnje suprotne biblijskim istinama, i kako se atributi pripisani Mariji pripisuju jedino Bogu, Isusu, slijedi objašnjenje: “Ipak se to tako shvaća, da ništa ne oduzima niti dodaje dostojanstvu i moći Krista, jedinog Posrednika.” [10] Ova je tvrdnja uistinu neuvjerljiva jer je dovoljno pogledati na pučku pobožnost i vidjeti “kako se to shvaća” i koliko se priziva Marija a koliko Isus, koliko se govori o milostivom Isusu a koliko o milostivoj Mariji, i stvar je jasna – nebiblijska dogma o Mariji donosi zabunu u cjelokupni biblijski nauk, u objavu o Bogu, o čovjeku, o spasenju itd.
Kršćanstvo skrojeno po mjeri nebiblijske Marije
O Objavi. Dogma o Mariji je nastajala najduže od svih dogmi. Smatra se da je ona plod pučke pobožnosti, u kojoj i preko koje se objavljuje Bog. Takozvana sveta predaja stavljena je na istu razinu s jedinstvenom objavljenom Riječju Božjom, mjerilom svake pobožnosti i istine. Međutim, povijesni izvori jasno svjedoče ne o nekoj idiličnoj pučkoj pobožnosti unutar koje je na površinu isplivalo vjerovanje o Mariji, već je tu riječ o stoljetnim sukobima i raspravama unutar tomista i skotista, franjevaca, dominikanaca i isusovaca. Tek je 1854. formulirana dogma o Mariji, a prihvaćena uz znatan protest 1870. na Prvom vatikanskom koncilu, kada je proglašena i dogma o nepogrešivosti pape. Takvoj pučkoj pobožnosti, lišenoj Biblije, suprotstavljali su se brojni biskupi, među njima i naš biskup Josip Juraj Strossmayer, ali su bili u manjini. Biskup Strossmayer je u nekoliko navrata hrabro izjavljivao: “Čitajući svete spise pomnjom kojom me Bog obdari, ne nađoh ni jedno poglavlje, ni jedan stih, u kojem bi Isus Krist sv. Petru vlast med apostolima bio dao.” [11] šteta što se nije poštivala biblijska objava i svjetlo.
O Bogu. Ako je Bog jedini Stvoritelj, Gospodar, i Spasitelj, a mi Njegova stvorenja, onda to vrijedi i za Djevicu Mariju. Postoji samo jedno ime kojim se može spasiti [12]; samo jedan Posrednik između Boga i ljudi [13]; samo jedan Jaganjac žrtvovan za naše grijehe [14]. Ta jedinstvenost i dostatnost našega Spasitelja u spasenju ne potrebuje suradnike ni suradnice. Uzvisivanje Djevice Marije na razinu suspasiteljice i zagovornice čovjeka pred Bogom ruši biblijsku duhovnu stvarnost Božjeg suvereniteta u spasenju.
O čovjeku i spasenju. Biblijski nauk o čovjeku je jasan i svatko tko želi saznati istinu o Božjem stvorenju čovjeku, neka se bavi biblijskim štivom. Iako postoje složeni teološki sustavi nauka o čovjeku i njegovoj naravi u bezgrešnome raju, o njegovom padu u grijeh i susljedno grešnoj naravi, o samoj naravi grijeha te o promjeni stanja u kojem se nalazimo, postoje jasne biblijske istine o čovjeku: Kada je čovjek stvoren, Bog je rekao da je Njegovo stvorenje dobro. To stanje zavisilo je od osobne veze između čovjeka i Boga i nazivamo ga bezgrešnim. Nakon svojevoljnog sagrešenja, ili prekida veze s Bogom na čovjekovu inicijativu, čovjek je postao grešan pa tako i bespomoćan. Raslojavati fenomen grijeha i njegovih učinaka nije suvišno, ali ostaje činjenica da smo svi zavisni od Boga za spasenje iz takvoga stanja. Svi se rađamo grešni i svi zbog toga umiremo.
Međutim, postoji samo jedan život i jedna smrt koja je drugačija od svih ostalih, a to je trudnoća Djevice Marije, rođenje Isusa, Njegov život i smrt. Posredstvom Svetoga Duha je začet, a smrt ga nije mogla zadržati u grobu jer je bio bez grijeha – zato je uskrsnuo. I upravo zbog takvog dolaska na svijet Isus je drugačiji od svih nas grešnika. Njegova je majka začela po Svetome Duhu – samo Njegova i ničija više. Kao što je prvog Adama stvorila Božja ruka, tako je i drugog Adama (Isusa) začeo Sveti Duh, isti Bog i isti Stvoritelj. Kada sada pokušamo progovoriti o Mariji, onda se čini da je ona neka treća kategorija ljudi. Ne pripada stanovnicima raja jer živi tisućama godina nakon stvaranja; ne može biti bezgrešno začeta kao Isus jer bi onda bila istovjetna s Njim; ako nije grešnica kao svi ljudi kojima je potrebno spasenje, onda ona pripada nekoj trećoj kategoriji ljudi o kojoj Biblija baš ništa nigdje ne govori. Opet smo udaljavanjem od objavljene istine u Svetome pismu došli do zabuna i dvojbi. Našem svemoćnom Bogu, odjednom, čovjek treba pomagati u spasenju, a svi ljudi nisu isti pred Bogom. Prema jasnom biblijskom nauku spasiti se može isključivo milostivim darom Božjim,[15] a prema Drugom vatikanskom koncilu Djevica Marija zarađuje svoje spasenje svojim rođenjem i poslušnošću. [16] Nevjerojatno je kako netko može čitati Bibliju i tvrditi da je Marija “slušajući postala uzrok spasenja i sebi i svemu ljudskom rodu”? [17]
Doktrine koje nisu utemeljene na Božjoj riječi nanose veliku štetu jasnoj i predivnoj slici dobroga Boga i našega Spasitelja koji se s istom nježnošću skrbi i brine za svoju majku Mariju kao i za sve ljude. Pod onim krvavim križem Isus je povjerio svoju majku Ivanu, svojemu dragome učeniku, a sada sve nas povjerava Ivanovom evanđelju i poslanicama Svetoga pisma koji vjerno svjedoče o našemu Spasitelju, Njegovoj majci Mariji i skorom ujedinjenju sve duhovne i tjelesne Isusove rodbine u jedinstvenu, i radosnu obitelj. Radujmo se tome susretu s Isusom, Njegovom majkom Marijom, poočimom Josipom, apostolima, običnim ljudima iz biblijske povijesti, svojim prijateljima… Bit će to susret u svemiru kakav se još nikada nije dogodio u vječnom Božjem kraljevstvu. Ja se spremam na dugačke razgovore s najdostojnijom od svih djevojaka i majki, Djevicom Marijom. Postavit ću joj bezbroj pitanja o njezinome Sinu. Zaboravit ćemo na vrijeme jer će ga u vječnosti biti dovoljno, a majke vole govoriti o svojoj djeci.
Dragutin Matak
(Znaci vremena 4/2005, Zagreb)
_________________________________________
- [1]Ellen G. White, Pasija nade, Isusova patnja i pobjeda, Zagreb, Adventus, 2005., str. 109,110.
- [2]Čitajte Pavlovu raspravu o uskrsnuću kojemu je jamac drugi Adam, Isus Krist u 1. Korinćanima 15,12-49.
- [3]Citirano iz uvodnih riječi knjige Credo – vjerovanje ranog kršćanstvaLazara Slankamenca, Zagreb, Znaci vremena, 1974.
- [4]Drugi vatikanski koncil, Dokumenti, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1980. str. 177.
- [5]Isto, str. 179.
- [6]Isto, str. 181.
- [7]Isto, str. 177.
- [8]Isto.
- [9]Isto, str. 181.
- [10]Isto.
- [11]Josip Juraj Strossmayer, Govor u Rimu 1870. godine, ESDEA, Zagreb, 1999, str. 11.
- [12]Djela 4,12.
- [13]1 Timoteju 2,5.
- [14]Ivan 1,29.
- [15]Efežanima 2, 8-10; Djela 15,11.
- [16]Drugi vatikanski koncil, Dokumenti, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1980. str. 177.
- [17]Isto, str. 177.