Teologija

Blažena nada

U svezi s veličanstvenom temom o Isusovom drugom dolasku, navire mi jedno skromno sjećanje iz mojih dječačkih dana. Sjećam se svojega oca kako na obiteljskom bogoslužju u pretak uvečer pjeva jednu osobitu pjesmu. Dok smo nas četvero pjevali, a majka svirala na klaviru, ja bih ga promatrao krajičkom oka. Mada nisam bio svjestan važnosti onoga što se događalo dok sam ga kradom promatrao, bilo je nečeg neosporno životnog što ga je obuzimalo dok je pjevao tu pjesmu.

Pokušao bi sačuvati svoj naslijeđeni smisao za ponašanje primjereno trenutku, ali dok bismo pjevali početne stihove, sve što se u pjesmi govorilo i podrazumijevalo silno bi ga obuzelo. Njegovo lice i njegov glas poprimili bi posebnu usplamtjelost koje nije bio svjestan dok je pjevao:

“Vidjeh jednog umornog čovjeka,
tužnog i iscijepanog,
kako žurno grabi putem
noseći dugi sveti križ,
i s čežnjom gleda na obećani dan.
Mnogo je jada i brige
izbrazdalo njegovo čelo;
upitah ga što mu krijepi duh:
‘O, to je’, reče on, ‘blažena nada.'”
[1]

Očekivanje koje preobražava
“Blažena nada” (Titu 2,13) je preobražavajuća čežnja koja snažno izbija u duši onoga koji je doznao za takvu nadu i povjerovao.

Bez ikakve sumnje, ta kvaliteta ustreptale, čežnjive nade dio je onoga što je Duh stavio u srce svih onih koji su se predali tom iščekivanju. Kad se stvarnost tog obećanja nad obećanjima dotakne i ukorijeni u srcima, oni koji u obećanju čuju Gospodinov glas, nikada više neće biti isti. Jer, mi kao da ponovno čujemo Isusa kako rječito progovara: “Ponovno ću doći.” (Ivan 14,3)

Ako jednostavno shvatimo dosege ovog obećanja, osjetimo njegov snažan utjecaj i vjerujemo, to će promijeniti naš pogled na svijet više od bilo čeg drugog. To je zbilja veličanstveno i korjenito i kad je riječ o srcu pojedinca, a kamoli kad je u pitanju biće čitave svjetske zajednice.

Pogled unazad
Gledajući unazad kroz vjekove, možemo to obećanje vidjeti uvijek novo i svježe. Uzvišeni, uzbuđeni glasovi idu u daleku prošlost uvjerenja i još uzvišenije pjevaju u dušama onih među nama koji su više no ikada blizu trenutka istine. Glasovi nam pjevaju o tajnom savezu između Boga i nas smrtnih ljudi. Oni čak pjevaju iz samog žarišta najveće kušnje ovog planeta: “Ja znadem dobro: moj Izbavitelj živi i posljednji će on nad zemljom ustati. A kad se probudim, k sebi će me dići: iz svoje ću puti tad vidjeti Boga.” (Job 19,25.26)

I proroci-pjesnici, bez obzira pozivaju li se na prvi ili drugi Isusov dolazak, ili na oba, uzimaju riječi nebeskog zavjeta našega Gospodina: “Raduj se, nebo, i kliči, zemljo! … pred Jahvom, jer dolazi, jer dolazi suditi zemlji. Sudit će svijetu u pravdi i narodima u istini svojoj.” (Psalam 96,11.13) “I uništit će smrt zasvagda. I suzu će sa svakog lica Jahve, Gospod otrtiš I reći će se u onaj dan: čGle, ovo je Bog naš, u njega se uzdasmo, on nas je spasio; ovo je Jahve u koga se uzdasmo! Kličimo i veselimo se spasenju njegovu.í” (Izaija 25, 8,9)

A onda je nastupio ključni trenutak kad je Isus, pošto je završio svoje spasonosno djelo na Zemlji, bio uzet od svojih učenika, i “dva čovjekaš u bijeloj odjeći” (Djela 1,10) bila su poslana da odgovore na njihovu i našu zbunjenost: “Ovaj Isus koji je od vas uznesen na nebo isto će tako doći kao što ste vidjeli da odlazi na nebo.” (Djela 1,11)

Prorok Ivan završava pisani kanon riječima: “Uspostavljeno je nad svijetom kraljevstvo Gospodara našega i Pomazanika njegova i kraljevat će u vijeke vjekova!” (Otkrivenje 11,15), i konačno: “Da, dolazim ubrzo! Amen! Dođi, Gospodine Isuse!” (Otkrivenje 22,20)
Blažena nada je, tijekom svih vjekova, bila najdragocjenije očekivanje Janjetovih sljedbenika. Iz tamnica i mučilišta, u pisanoj riječi i propovijedima, u kaosu i krizama i, što je možda najljepše od svega, u običnim prigodama svakodnevnog života najjednostavnijih kršćana, blažena nada nastavila je obnavljati, hrabriti i preobražavati.

Jan Calvin opominjao je vjernike “da ne oklijevaju, već da žarko čeznu za danom Kristovog dolaska kao najradosnijem od svih događaja”.

“Zar Gospodin Isus nije odnio naše tijelo na Nebo? I zar se On neće vratiti? Mi znamo da će se On vratiti, i to kakvom hitrinom!” govorio je John Knox. A Nicholas Ridley je tvrdio da “cijeli svijet ó u to zbilja vjerujem pa stoga i govorim ó sigurno naginje kraju”.

Martin Luther je kazao: “Ja sam zaista uvjeren da dan suda neće biti odgađan još punih tristo godina. Bog neće i ne može više trpjeti taj bezbožni svijet.” [2]

Sačuvati nadu netaknutom
Otkriti ovu tvrdnju u vidu pretkazanja kod Luthera jest zanimljivo, ali je u meni izazvalo niz proturječnih misli i osjećaja. Lutherovo izračunavanje vremena u pogledu Suda i Drugog Isusovog dolaska, mada vrlo umjereno, ipak je na rubu destruktivne tendencije koja je utjecala na kretanje kršćanske povijesti, a posebno na povijest zajednice adventista sedmog dana. Luther je rekao da on “zaista” vjeruje da Bog ne može više podnositi taj “bezbožni svijet” i da će intervenirati u roku od tristo godina. Činjenica je da je, uz mnoštvo drugih koji su se bavili apokaliptičkim proračunima, Martin Luther jednostavno pogriješio u svojim predviđanjima.

Premda u svjetlosti biblijskih proročanstava možemo znati da je kraj uvijek “blizu, na vratima”, da još od prvog Isusovog dolaska živimo u vrijeme posljetka i da će “Onaj koji dolazi doći … i neće zakasniti”, ipak griješimo kad vremenu kraja pokušavamo utvrditi konkretne granice.

U odgovoru na pitanje učenika: “Reci nam kada će to biti i koji će biti znak tvojega dolaska i svršetka svijeta?” (Matej 24,3), Isus je izričito i u više navrata odgovorio da “nitko ne zna, pa ni anđeli nebeski, ni Sin, nego samo Otac”. (Matej 24,36)

To nije nejasan biblijski redak čijim se tumačenjem može manipulirati da bi se zadovoljila želja da određujemo vrijeme Isusovog dolaska. Ako samo pažljivo pogledamo jednostavnu pripovjedačku strukturu Mateja 24, jasno nam je da je Isus, u svjetlosti pitanja svojih učenika, smatrao prioritetom naglašavanje potrebe da kršćanski učenik uvijek bude spreman, upravo zato što on ó_i mi ó nikad neće unaprijed znati stvarno vrijeme Parusije (pročitajte retke 36.39.42-45, zajedno s udarnim tekstom parabole o deset djevica u 25,1-13).

Čitajući poglavlje Matej 24, možemo uvidjeti da jedini način da doznamo kad Isus treba doći jest ispravno čitanje znakova koje je On opisao, a ne apokaliptičkih proročanstava s kalendarom u rukama. Priroda tih znakova kao da je namjerno tako smišljena da nas odvede tek toliko daleko ó istinski zdrava distancija, duhovno govoreći ó da što točnije izračunamo stvarno “kada” Isusovog dolaska.

Uzrok što sam se tako naglo zaustavio usred ovog veličanja blažene nade da bih se latio pitanja pretkazivanja drugog dolaska nije naravno da pronađem pogrešku kod Lutherovog izračunavanja, niti da unesem bilo kakav protivan argument. Poanta je u tome da se istakne kako je većina iskrenih i obaviještenih kršćana podložna izricanju neosnovanih tvrdnji i, na duže staze, ozbiljno pogubnih za blaženu nadu koja se bori pronaći oslonac u srcima onih koji tragaju za istinski vrijednim nadanjem.

Možemo biti opravdano zabrinuti što su sva moguća određivanja datuma među adventistima, a pogotovo tijekom svih vjekova kršćanske povijesti, na neki način oslabila našu vjeru u pogledu blažene nade. Utvrđivanje vremena Kristovog dolaska može drsko lišiti ljude koji se bore njihovog najdragocjenijeg posjeda: osjećaja i posjedovanja sigurnosti u slavnu pojavu njihovog velikog Gospodina. Kakvog li načina da se pogled usmjeren nagore skrene u dubinu silazne spirale skepticizma, ili da se inače otvoreno srce preobrati u drskog cinika!

Netko tko je živio u mučnom razdoblju nakon više od jednog postavljanja datuma, napisao je o najvažnijem od tih iskustava sljedeće: “Ako se (istina) ne bude pojavila u bilo kom pogledu, a što bi nas navelo da zamišljamo kako možemo saznati ‘vremena i zgode’ koje Otac drži u svojoj vlasti š nikada više neće biti vijesti za Božji narod koja bi bila zasnovana na vremenu.” [3]

Radujmo se blaženoj nadi. Uživajmo u njoj, neka nas ona preobrazi! Dopustimo joj da oblikuje naše gledište i usmjeri naš pogled nagore. Napredujmo mudro u živoj, sadašnjoj vjeri, njegujući čvrstu, ustrajnu i istinsku nadu, kako bismo opravdano mogli stati u dugi red svjedoka vjernih blaženoj nadi u dolazak našega Gospodina Isusa Krista.

Will Eva

(Ministry, lipanj/srpanj 2000.)

_____________________________________

    • [1]Annie R. Smith, Seventh-day Adventist Hymnal (Hagerstown, Md.: Review and Herald Pub. Assn., 1985), 441.

    • [2]Citati iz ovog odlomka su iz Daniel T. Taylor, The Reign of Christ on Earth: or, The Voice of the Church in All Ages, kao što stoji u Ellen G. White, The Great Controversy (Nampa, Idaho: Pasific Press Pub. Assn., 1888), 302-304.

  • [3]Ellen G. White, Selected Messages, knjiga 1 (Hagerstown, Md.: Review and Herald Pub. Assn., 1958), 188.

Komentiraj