“Ta moje su sve životinje šumske, tisuće zvjeradi u gorama mojim.” (Psalam 50,10)
Priznavanje Boga kao vlasnika svega temelj je poslovnog poštenja i pravog uspjeha. Stvoritelj svega pravi je vlasnik. Mi smo Njegovi upravitelji. Sve što imamo, Bog nam je povjerio da upotrebljavamo u skladu s Njegovim uputama. To je obveza koju ima svako ljudsko biće. Odnosi se na cjelokupno područje ljudske djelatnosti. Priznali to ili ne, mi smo upravitelji koje Bog opskrbljuje sposobnostima i sredstvima i postavlja u svijet da obavljaju posao koji im je On odredio.
Novac nije naš; kuće i imanje, slike i namještaj, odjeća i bogatstvo ne pripadaju nama. Mi smo putnici i stranci. Dobili smo pravo samo na ono što je potrebno za zdravlje i život. … Zemaljski blagoslovi su nam povjereni da bismo pokazali mogu li nam se povjeriti vječna dobra. Ako položimo ovaj Božji ispit, primit ćemo nasljedstvo koje će biti samo naše — slavu, čast i besmrtnost.
Kad bi naš narod uložio u Božje djelo onaj dio novca koji mu je povjeren, a koji troši za ostvarenje sebičnih želja u idolopoklonstvu, skupio bi blago na Nebu i izvršio djelo koje Bog očekuje od njega. Ali, kao i onaj bogataš iz usporedbe, on živi raskošno. On rasipnički troši novac koji mu je Bog povjerio da bi ga upotrijebio Njemu na slavu. On ne zastaje da razmisli o svojoj odgovornosti prema Bogu. On ne razmišlja da je blizu dan obračuna u koji će morati dati odgovor za svoju upraviteljsku službu.
Imajmo svagda na umu da ćemo se na dan Suda sresti s izvještajem o tome kako smo upotrijebili Božji novac. Mnogo je potrošeno na udovoljavanje našim željama koje nam nisu donijele dobro, već samo štetu. Ako smo svjesni da je Bog Darovatelj svih dobara i da novac pripada Njemu, trošit ćemo ga mudro, u skladu s Njegovom svetom voljom. Svijet sa svojim običajima i modom neće nam biti mjerilo. Mi ne želimo prihvatiti njegove postupke; nećemo dopustiti da nama upravljaju naše sklonosti. (Temelji sretnog doma, str. 301,302)