Ljudi su Božje oruđe (1. Korinćanima 4,1.2; 2. Korinćanima 4,7)
Bog nam se može obratiti na različite načine. U nekim slučajevima On govori izravno i može Ga čuti velik broj ljudi (Izlazak 20,1). Ili se može obraćati pojedincima nasamo, kao u slučaju Henoka (Postanak 5,22), patrijarhâ (Postanak 12,1; 26,2; 28,10-13) i Mojsija (Izlazak 3,4). Ipak, izgleda da Bog najčešće govori preko ljudi. Možda ne mislite da su ljudi baš najbolji posrednici za prenošenje božanskih poruka, s obzirom na naše slabo pamćenje i sklonost da iskrivimo smisao.
Ipak, apostol Pavao nagovještava da Bog govori preko nas ljudi upravo zato što smo slabi i nesavršeni — “zemljane posude”, kako on kaže — pri čemu naša slabost naglašava Božju snagu (2. Korinćanima 4,7).
Kako je sve počelo (Postanak 12,1-4)
Ova svemirska igra “pokvarenog telefona” proteže se unatrag sve do Abrahamovog vremena. U 12. poglavlju Knjige Postanka Bog poziva Abrama da napusti svoj udobni život u središtu Mezopotamije kako bi Ga slijedio na putovanju kroz divljinu bez nekog posebnog odredišta. Zašto? Bog objašnjava: “Velik ću narod od tebe učiniti… i sam ćeš biti blagoslov… sva plemena na zemlji tobom će se blagoslivljati” (redci 2 i 3). Abrahamovi potomci dobili su jedinstvenu zadaću — da blagoslove sva plemena na Zemlji. Oni (koji su u međuvremenu postali hebrejski narod) bili su sredstvo preko kojega će svijet postati svjestan božanske milosti. Bog će govoriti njima, a oni će govoriti svijetu.
Crkva preuzima buktinju (Djela 1,1-8)
Zapovijed da se dosegne čitav svijet ponovljena je u Mateju 28,19.20. Poziv prvobitno upućen Abrahamu i njegovim potomcima proširen je kako bi obuhvatio i neznabošce. Sada, u 21. stoljeću, mi trebamo nastaviti ono što je Abraham započeo — trebamo biti blagoslov svijetu tako što ćemo prenositi Božju poruku. Djela apostolska predstavljaju izvještaj o tome kako se prva Crkva prihvatila te zadaće, počevši u Jeruzalemu (Djela 2) i završivši čak u Rimu (Djela 28).
Ta je knjiga puna izvrsnih propovijedi i junačkih podviga apostolâ u liječenju i istjerivanju demona. Međutim, ispod sve te veličine naslućuje se odvijanje jednog ovozemaljskog, a ipak moćnog djela. To je jednostavni izvještaj o ljudima koji razgovaraju s drugima dok putuju (8,26-39), okupljaju se u domovima (10,24-48), sastaju na obalama rijeke (16,13) i govore u sudskim i zakonodavnim dvoranama vladara (17,16-34). Sljedbenici Puta (kako su nazivali kršćane) jednostavno se nisu mogli zaustaviti (4,20). Morali su govoriti! Svjedočili su u najneobičnijim prilikama, kao što je bila ona nakon potresa koji je uzdrmao i otvorio zatvorska vrata (16,25-32), pa čak (što je zanimljivo) i na zasjedanju rimskog suda (25; 26).
Ključna riječ je strast. Pošto su osjetili kako sila Svetog Duha pulsira u njima, prvi kršćani su bili pokrenuti da šire Radosnu vijest na skoro nesmotren način, izlažući se opasnosti. Oni su bez sumnje imali slobodnu volju, ali čitajući Djela stječemo dojam da Bog osvaja ljude i zapošljava ih kao oruđe u svojoj misiji. Svjedočenje nije bilo toliko projekt ili program, koliko stil življenja, neprekidno objavljivanje Božje dobrote.
Kako izgleda uključiti se (2. Korinćanima 5,20; Efežanima 4,1.2; 6,20)
Biblija sadrži mnoge izraze koji prikazuju način življenja božanskog poslanika. Jedan od Pavlovih uobičajenih motiva je ropstvo. Više puta Pavao opisuje sebe kao slugu ili roba Isusa Krista (Rimljanima 1,1; Galaćanima 1,10; Filipljanima 1,1). Ta slika ukazuje na potpuno podčinjavanje i “uranjanje” u Božje djelo. Rob gubi svoj identitet u odnosu na gospodarovu volju do te mjere da gospodar postaje onaj po kojemu se rob definira. Robovi nemaju drugu svrhu osim da služe svoga gospodara. Premda je ova usporedba za kršćanski život nesavršena, jer se robovi rijetko dobrovoljno pokoravaju, dok kršćani to radosno čine, ona je ipak korisna u dočaravanju sveobuhvatne naravi Kristovog poziva na svjedočenje. U potpuno doslovnom smislu, nitko ne može biti “povremeni” evanđelist. Krist zahtijeva sve naše vrijeme i svu našu snagu.
Robovi — kraljevskog roda (2. Korinćanima 5,20; Efežanima 6,20)
Kao Kristovi svjedoci, mi smo Njegovi ponizni robovi. Ipak, istodobno smo i Njegovi visoki predstavnici u kraljevskoj misiji. U 2. Korinćanima 5,20 Pavao kaže za sebe i svoje suradnike: “Prema tome, mi vršimo poslaničku službu u ime Krista — kao da Bog opominje po nama.” Ova slika, preuzeta iz grčko-rimske diplomacije, postavlja Pavla — i, šire gledano, sve nas — na položaj velike odgovornosti.
Uloga poslanika je da bude glas kralja ili da predstavlja vladara. Poslanik govori sve što bi, i samo ono što bi i sâm vladar rekao. U tome ne može biti varanja i dvosmislenosti. Kao što robovi gube identitet kad postanu vlasništvo svojih gospodara, tako i veleposlanici gube osobni identitet zauzimajući mjesto svojih gospodara. Kad kršćani preuzmu ovaj položaj, njihov jedini cilj je da proslave Krista, iznoseći Njegovu poruku određeno i u potpunosti.
Andy Blosser