“Njega koji je bio bez ikakva grijeha Bog učini mjesto nas grijehom, da mi u njemu postanemo pravednošću Božjom.” (2. Korinćanima 5,21)
“Druge je spasio, a sebe ne može spasiti!” (Marko 15,31) Krist nije spasio sebe kako bi grešnik imao nadu u Božji oprost i naklonost. Da Krist nije uspio u svojem pothvatu spašavanja grešnika, ili da se obeshrabrio, posljednja nada svakog Adamovog sina ili kćeri bila bi okončana. Cijeli Kristov život bio je život samoodricanja i samopožrtvovnosti, a razlog što je tako malo čvrstih kršćana njihovo je ugađanje i udovoljavanje sebi umjesto samoodricanja i samopožrtvovnosti.
Oh, kakvu je glad i čežnju duše Krist imao da spasi ono što je izgubljeno! Tijelo razapeto na križu nije umanjilo njegovo božanstvo niti Njegovu božansku silu da spasi preko ljudske žrtve sve koji su prihvatili Njegovu pravednost. Dok je umirao na križu, prenio je krivnju s prijestupnika na božansku Zamjenu vjerom u Njega kao svojega Otkupitelja. Grijesi svijeta uprljanog krivnjom, slikovito “crveni kao grimiz”, pripisani su božanskom Jamcu. …
Božanstvo je obavljalo svoj posao dok je čovječanstvo patilo od mržnje i osvete ljudi koji mrze Boga zato što se Krist objavio kao Sin Božji. Samo je On mogao odgovoriti jadnom, napaćenom razbojniku. Samo je On mogao preuzeti jamstvo za optuženog kriminalca. Otkupitelj na samrti primijetio je da je on mnogo manje kriv od onih koji su Ga osudili na smrt, i mnogo manje kriv od svećenika, književnika i vladara koji su odigrali aktivnu ulogu u zahtijevanju smrti Sina Božjeg.
Kakvu je vjeru imao taj umirući razbojnik na križu! On je prihvatio Krista kada je bilo najmanje moguće povjerovati da bi On mogao biti Božji Sin, Otkupitelj svijeta. U molitvi sirotog razbojnika osjećao se drugačiji ton od onog koji se čuo sa svih strana. Bio je to glas vjere, i on je dopro do Krista. Vjera umirućeg čovjeka bila je Kristovim ušima nalik na najslađu glazbu. Radosni glasovi otkupljenja i spasenja probili su se među Njegove samrtne muke. Bog je proslavljen preko svojeg Sina. (Manuscript 84a, 15. kolovoza 1897., “Krist na križu”)