“Kada na te ruku pružim, da lužinom tvoju trosku očistim, da iz tebe uklonim olovo!” (Izaija 1,25)
Mi ćemo biti iskušavani na svaki način sve dok ne budemo očišćeni od svake troske i olova, i dok u nama ne preostane ništa osim čistog zlata. Nešto se mora učiniti za tebe. Moraš posjedovati duboku poniznost duše i ratovati protiv sebe i svoje nepokorne volje ili ćeš zacijelo pasti u zamku neprijatelja.
Neki koji vole slušati i govoriti o svemu novom ožalostili su te, povrijedili su te i ti si u svojem umu osudila i one koji ne zaslužuju osudu, i bila si sumnjičava prema onima kojima si mogla slobodno vjerovati. Kad zauzmeš stav kakav trebaš zauzeti, tada će tvoje srce biti čvrsto povezano s tvojom braćom i sestrama, a njihovo srce bit će povezano s tvojim. Ali ti si se odvojila od svoje braće, a razlog je u tebi. Nisi spremna da budeš vođena i poučavana. Nad tobom se skupljaju tamni oblaci. Sotona te traži da bi te prorešetao kao pšenicu. On nestrpljivo čeka da padneš kako bi mogao likovati nad tobom.
Bog poziva svoju crkvu da se puno više odvoji od svijeta u načinu oblačenja nego što ti misliš. On neprestano poučava svoj narod da se kloni oholosti u vezi s izgledom i ljubavi prema sebi, ali ti se u toj stvari izravno suprotstavljaš Božjem Duhu te zato hodaš u tami i stupaš na neprijateljsko tlo.
Vidjela sam da te Bog voli. Dobri Pastir nježno se brinuo o tebi i sačuvao te usred tvojih nevolja i duševnih patnji. Međutim, ti moraš pokoriti svoju volju i prosuđivanje i biti spremna da učiš. Nitko — nitko ne može otići sâm na Nebo. Bog ima narod koji On vodi, usmjerava i poučava. Oni se moraju pokoravati jedni drugima. Ako netko odluči krenuti sâm, neovisno, u Nebo, u jednom će trenutku shvatiti da je krenuo pogrešnom stazom koja ga neće odvesti u život. …
Trudila sam se da sve ovo zapišem onako kako mi je prikazano. Moja je molitva da ti to sagledaš onako kako jest i obaviš pouzdano i temeljito djelo za vječnost. (Letter 19, 13. listopada 1861., osobno svjedočanstvo)