“Nosite bremena jedan drugoga, te ćete tako ispuniti zakon Kristov!” (Galaćanima 6,2)
U cjelokupnom Kristovom djelu iscjeljenja otkrila se sila ljubavi i sami ćemo, ako vjerom sudjelujemo u toj ljubavi, biti oruđa za Njegovo djelo. Ako se zanemarimo povezati s Kristom božanskom vezom, struja životodavne sile ne može obilno teći od nas k svijetu. Bilo je mjesta u kojima i sâm Spasitelj, zbog nevjerovanja puka, nije mogao učiniti mnoga i silna djela. Tako i danas nevjerovanje odvaja Crkvu od njezinog božanskog Pomoćnika. Ona se slabo drži vječne stvarnosti. Zbog njezina nedostatka vjere Bog je razočaran i neproslavljen.
Samo ako obavlja Kristovo djelo, Crkva ima obećanje o Njegovoj prisutnosti. “Idite i naučite sve narode”, rekao je On. “Ja sam s vama u sve vrijeme do svršetka svijeta.” Jedan od prvih uvjeta za primanje Njegove sile jest uzimanje Njegova jarma. Život Crkve ovisi o njezinoj vjernosti u ispunjavanju Gospodnjeg naloga. Zapostavljanje ovog rada znači prepustiti se duhovnoj slabosti i propadanju. Tamo gdje nema aktivnog rada za druge, ljubav iščezava, a vjera tamni.
Krist želi da Njegovi propovjednici budu odgajatelji Crkve u djelu Evanđelja. Oni trebaju poučavati ljude kako da traže i spase izgubljene. No je li to djelo koje oni rade? O, koliko je malo onih koji se trude rasplamsati iskru života u Crkvi koja je pred umiranjem! Za koliko se crkava, kao za bolesne jaganjce, brinu oni koji bi trebali tražiti izgubljene ovce! A istodobno milijuni i milijuni ginu bez Krista.
Božanska ljubav pokrenula se do svojih nedokučivih dubina zbog ljudi, i anđeli se čude promatrajući površnu zahvalnost onih koji primaju tako veliku ljubav. Anđeli se čude čovjekovom slabom poštovanju te Božje ljubavi. Nebo negoduje zbog nemara koji se pokazuje prema ljudskim dušama. Želimo li saznati kako Krist gleda na to? Kako bi se osjećali otac i majka kad bi znali da su njihovo dijete, izgubljeno na hladnoći i snijegu, zaobišli i ostavili ga da umre oni koji su ga mogli spasiti? Zar ne bi bili duboko ožalošćeni i vrlo ojađeni? Zar ne bi optuživali te ubojice gnjevom tako vrelim kao što su njihove suze, silnim kao što je njihova ljubav? Patnje svakog čovjeka patnje su Božjeg djeteta, i oni koji ne pružaju ruku pomoći svom bližnjem koji gine, izazivaju Njegov pravedan gnjev. To je Janjetov gnjev. (Isusov život, str. 682,683)
Za razmišljanje: Nedostaje li mi Isusova prisutnost zato što zanemarujem Njegovo djelo?
Preporučujemo:
