“Bog se protivi oholima, a poniznima daje milost.” (Jakov 4,6)
Čini se da je nebeski svod prepun sjajnih bića — “tisuće tisuća … mirijade”. Nema ljudskog pera koje bi moglo opisati ovaj prizor; nema uma smrtnog čovjeka koji bi mogao zamisliti njegov sjaj. “Veličanstvo njegovo zastire nebesa, zemlja mu je puna slave. Sjaj mu je k’o svjetlost.” (Habakuk 3,3.4) Kako se živi oblak približuje, svako oko vidi Kneza života. Trnov vijenac sad ne nagrđuje Njegovu svetu glavu, na njoj počiva kruna slave. Njegovo lice nadmašuje sjajem zasljepljujuću svjetlost podnevnog sunca. “Na svom ogrtaču — na boku — nosi napisano ime: ‘Kralj kraljeva’ i ‘Gospodar gospodara’.” (Otkrivenje 19,16)
Pred Njegovom prisutnošću “sva su lica izobličena”. One koji su odbacili Božje milosrđe obuzima užas vječnog očaja. “Srce zamire, koljena klecaju … svima su lica poblijedjela.” (Jeremija 30,6; Nahum 2,1) Pravedni uzvikuju dršćući: „Tko može opstati?” Anđeoska je pjesma utihnula i nastaje razdoblje zastrašujuće tišine. Tada se čuje Isusov glas koji kaže: “Dosta ti je moja milost.” Lica pravednika se ozaruju, a radost ispunjava svako srce. Anđeli započinju višim tonom i opet pjevaju dok se sve više i više približavaju Zemlji.
Kralj kraljeva spušta se na oblaku, obavijen razbuktalom vatrom. Nebesa se svijaju kao svitak. Zemlja drhti pred Njim, a sve gore i svi otoci pokreću se sa svojih mjesta. “Bog naš dolazi i ne šuti. Pred njim ide oganj što proždire, oko njega silna bjesni oluja. On zove nebesa odozgo i zemlju da sudi narodu svojemu.” (Psalam 50,3.4)
“Zemaljski kraljevi, velikaši, vojskovođe, bogataši, mogućnici, svi — robovi i slobodni — sakriše se po špiljama i gorskim pećinama, govoreći gorama i pećinama: ‘Padnite na nas i sakrijte nas od lica onoga koji sjedi na prijestolju i od Janjetove srdžbe, jer dođe veliki dan njihove srdžbe! Tko može opstati?’” (Otkrivenje 6,15–17)
Podrugljivo dobacivanje je prestalo. Lažljive su usne ušutjele. Utihnuo je zveket oružja i bojni metež, “svaki plašt krvlju natopljen” (Izaija 9,4). Ne čuje se ništa osim glasa molitve i glas plača i jadikovke. S usana onih koji su se do malo prije rugali izbija krik: “Jer dođe veliki dan njegove srdžbe i tko može opstati?” Zli mole da ih pokopaju gorske stijene samo da se ne sretnu s licem Onoga koga su prezreli i odbacili. (Veliki sukob, str. 504,505)