Prvi iskaz vjere adventista sedmog dana govori o Bibliji. U njemu se kaže:
“Sveto pismo, Stari i Novi zavjet predstavljaju pisanu Božju riječ koju su sveti ljudi. nadahnuti od Boga, izgovarali i zapisivali potaknuti Svetim Duhom. U toj Riječi Bog je ljudima povjerio znanje koje im je neophodno za spasenje. Sveto Pismo predstavlja nepogrešivo otkrivenje Njegove volje. Ono je obrazac za karakter, test za iskustvo, autoritativno objavljuje doktrinu i vjerodostojno je svjedočanstvo Božjeg djelovanja kroz povijest.”
Zašto kršćani inzistiraju na “apsolutnoj” vjerodostojnosti Biblije? To pitanje obuhvaća točnu procjenu osnovnih pretpostavki i parametara kojih su se mnogi pisci Biblije pridržavali dok su je pisali. Te pretpostavke su često formulirane na eksplicitan način.
Primjera radi, nitko od pisaca Biblije nije pokušao dokazati da Bog postoji. Svi su oni, bez izuzetka, pretpostavljali da On postoji. Biblijski proroci otvoreno tvrde da imaju istinsko saznanje o beskrajnom Bogu. Oni su apsolutno sigurni da Bog govori kroz njih kada gromovito izjavljuju: “Tako govori Gospod!”
Fleming Rutledge je u pravu kad kaže: Biblija svjedoči da su svi drugi bogovi koji su se pojavili pod suncem proizvod ljudske svijesti, izuzev Boga iz Starog i Novog zavjeta. Bez obzira da li vjerujemo u ovo ili ne, moramo priznati da je to zastrašujuća tvrdnja. Više sam nego siguran da Sveto pismo postavlja pred nas nešto, ili, bolje rečeno, Nekog tko je daleko iznad svega što ljudska mašta može zamisliti.” (Fleming Rutledge, Help My Unbelief, 25.)
Bog se sam otkriva
štoviše, svi pisci Biblije vjeruju da je Bog zaista ono što tvrdi da jeste. Na primjer, Bog naglašava da može pretkazati budućnost i da na taj način pokazuje da je Bog:
“Iznesite svoj spor, kaže Jahve, predočite dokaze, kaže kralj Jakovljev. Neka pristupe i neka nam objave ono što će se zbiti. Ta što su nam otkrili o onom što bijaše, što se ispunilo, da o tom mislimo? Ili objavite što će biti, da doznamo ono što dolazi. Otkrijte nam što će se poslije zbiti, i poznat ćemo da ste bogovi…. Ja, Jahve mi je ime, svoje slave drugom ne dam, niti časti svoje kipovima. što prije prorekoh, evo, zbi se, i nove događaje ja naviještam, i prije negoli se pokažu, vama ih objavljujem. …. od vječnosti – ja jesam! I nitko iz ruke moje ne izbavlja; što učinim, tko izmijeniti može?” (Izaija 41,21-23; 42,8.9; 43,13.).
Preko proroka Bog je najavio velika vremenska proročanstava koja se tiču povijesti naroda i, isto tako, dolaska Mesije. Postoje neki koji pretpostavljaju da Bog nije mogao biti tako precizan, i tvrde da su proročanstva napisana pošto su se događaji već zbili, tako da samo djeluju kao pretkazanja. Takav stav ili viđenje Boga, osporavanje Njegove sposobnosti pretkazivanja i kontroliranja budućnosti nikada se ne može naći ni u jednom biblijskom spisu. Osim toga, pisci Biblije apsolutno su uvjereni da beskonačni Bog može i hoće komunicirati sa ograničenim ljudskim bićima.
Nikad nisu smatrali da ljudski govor može biti neka prepreka za direktnu komunikaciju sa Bogom. Zapravo, veoma često Bog nam se obraća kao stvarna Osoba koja govori preko proroka.
Primjera radi, Ilijine riječi iz 1.Knjige o kraljevima 21,19 navode se u 2. Knjizi o kraljevima 9,25-26 kao proročanstvo da “kako Jahve izreče protiv njega”. Ilija nije čak ni spomenut u odlomku 2. Knjige o kraljevima. Poruka koju prenosi prorok uvijek je bila izjednačavana sa neposrednim Božjim obraćanjem. U stvari, to poistovjećivanje riječi proroka sa Božjim riječima tako je snažno prisutno u Starom zavjetu da često čitamo o tome da Bog govori “preko” proroka, pa je neizvršavanje prorokovih riječi ravno neposlušnosti prema Bogu.
U Ponovljenom zakonu 18,19 Gospodin govori preko Mojsija o pojavi proroka: “A ne bude li tko poslušao mojih riječi što ih prorok bude govorio u moje ime, taj će odgovarati preda mnom”. Kada šaul nije poslušao Samuelovu zapovijest u Gilgalu, Samuel ga je prekorio: “Samuel tada reče šaulu: ‘Ludo si radio! Da si održao zapovijed koju ti je dao Jahve, tvoj Bog, Jahve bi učvrstio tvoje kraljevstvo nad Izraelom dovijeka. A sada se tvoje kraljevstvo neće trajno održati… jer ti nisi održao što ti je Jahve zapovjedio.'” (1.Samuelova 13,13.14).
Neposredno obraćanje
Pisci Biblije također bilježe mnogo slučajeva kada se Bog direktno obraćao ljudima u Starom zavjetu, uključujući razgovore između Adama i Eve poslije pada (Postanak. 1,28-30; 3,9-19) i razgovor sa Jobom (Job 38-40); isto tako, Božji poziv upućen Abrahamu (Postanak 12, 1-3), prvi od nekoliko razgovora sa njim; dijalog između Boga i Mojsija kod gorućeg grma. Građanski zakoni dani u Petoknjižju zabilježeni su kao riječi koje je Mojsije neposredno primio od Boga. Susret sa Ilijom na planini Horeb (1. Knjiga o kraljevima 19,9-18) jedan je od mnogih susreta sa prorocima.
U Starom zavjetu proroci su dosljedno prikazani kao Božji glasnici koji prenose Njegove riječi. Stalno korištenje uvodne formule, “Tako govori Gospodin” – ili njenog ekvivalenta, upotrijebljenih tisućama puta, nepobitan je dokaz potpunog autoriteta proročke poruke. Zapravo, karakteristika koja odlikuje prave proroke jeste da oni ne govore samo ono što hoće.
Kroz čitav Stari zavjet uzastopno se naglašava da ono što govore proroci dolazi od Boga. Bog je rekao Mojsiju: “Idi, dakle! Ja ću biti s tobom kad budeš govorio i kazivat ću ti što ćeš govoriti.” (Izlazak 4,12; usporedi 24,3); zatim Jeremiji i Ezekielu: “… I tada Jahve pruži ruku, dotače se usta mojih i reče: ‘Evo, u usta tvoja stavljam riječi svoje.'” (Jeremija 1,9); “Govori im moje riječi”… (Ezekiel 2,7; usporedi 3,27). Ali ljudi su odbijali da poslušaju proroka i snosili posljedice “ne slušahu riječi što ih je Jahve govorio na usta proroka Jeremije”. (Jeremija 37,2).
Tako opsežni dokazi jasno ukazuju da su biblijski proroci doživjeli nešto mnogo više nego “susret sa Božanstvom” koji samo rađa mistično uvjerenje i /ili divljenje prema Bogu u njihovom srcu. Bog se ne javlja ljudima tako što samo izaziva veličanstvena osjećanja nego i nudeći im informacije. Zaista je frapantno da se jedna od ličnosti trojednog Boga naziva Riječju.
Pisana Riječ
Uz neposredno Božje obraćanje, nailazimo na brojne izvještaje proroka u kojima su zapisane Božje riječi, koje se onda prihvaćaju kao potpuno autoritativne. Nekoliko primjera može nam dočarati tu presudno bitnu realnost: “Onda Jahve reče Mojsiju: ‘Zapiši ovo u knjigu na sjećanje.'” “Tada Mojsije popiše sve riječi Jahvine. (Izlazak17,14; 24,4); “Kad Mojsije napisa riječi ovoga Zakona u knjigu” (Ponovljeni zakon 31,24); “Jošua upisa te riječi (uredbe, propise i riječi obnovljenog zavjeta – stih 25) u Knjigu zakona Božjega.” (Jošua 24,26). “Nato Samuel objavi narodu kraljevsko pravo i zapisa ga u knjigu koju položi pred Jahvu.” (1. Samuelova 10,25).
Čak se i sam proces pisanja odvija pod božanskim rukovodstvom jer je pisac “pokrenut” ili “Duhom Svetim ponesen” (2. Petrova 1,21). Tako pisana komunikacija ima božanski autoritet, kao što svjedoči Mojsije: “Niti što nadodajite onome što vam zapovijedam niti što od toga oduzimljite; vršite zapovijedi Jahve, Boga svoga, što vam ih dajem.” (Ponovljeni zakon 4,2).
Priroda Božjih otkrivenja je drugačija. Pored toga što se direktno obraća ljudskim bićima, Bog koristi i druge natprirodne metode: anđele (Daniel); teofanije (Izaija, Daniel, Ezekiel, Mojsije, Pavao, Ivan); snove (Josip; Faraon, Nabukodonozor); natprirodno pisanje (Izlazak 31,18; Daniel 5,5); glas sa neba (Izlazak 19,9; Matej 3,17; 2. Petrova 1,17).
Božansko djelovanje
Bez obzira na to što Božji izabranici u velikoj mjeri učestvuju u procesu božanskog otkrivenja, ono nikada nije pod njihovom kontrolom. To se ne događa zaslugom ljudi, već je prvenstveno rezultat božanskog djelovanja. Ono što nalazimo u Svetom pismu nije ni zbirka pronicljivih uvida o božanskom, niti otkrivanje dubokih ljudskih spoznaja.
Oba Zavjeta dosljedno svjedoče da Božja istina nije proizvod marljivog ljudskog traganja za božanstvom niti plod nečijih razmišljanja o najuzvišenijim stvarima. Ona se javlja isključivo na inicijativu Boga tako što se On razotkriva čovječanstvu. Mi ne smatramo da proroci govore o Bogu. Prije će biti da Bog govori o sebi preko svojih proroka, jer se pretpostavlja da ljudski jezik može omogućiti komunikaciju sa Bogom. Svi pisci Biblije ističu da je Bog svima obznanio i sebe i svoja djela.
Apostoli Novog zavjeta pišu sa istim apsolutnim autoritetom kakav su imali proroci u Starom zavjetu, naglašavajući da kroz njih govori Duh Sveti (l.Petrova 1,10-12), a kome oni pripisuju sadržaj svojih učenja (1. Korinćanima 2,12.13). Značajno je što onaj isti Pavao koji traži od vjernika da budu miroljubivi i da rade zajedno vrlo često koristi veoma oštar jezik da bi obranio apsolutnu istinu evanđelja koje je propovijedao (Galaćanima 1,6-9). Zapravo, apostolsko učenje je vrlo “naredbodavno”; apostoli izdaju naloge pokazujući pri tome najsnažniji mogući autoritet (1. Solunjanima 4,1-2; 2. Solunjanima 3,6.12 — “zapovijedamo vam”).
Proroci i apostoli ne opisuju na koji su način prepoznali “Božju riječ” koja je do njih došla, ali je jasno da su oni uvjereni da im je Bog progovorio. Iako im se Bog ponekad obraća na način koji im nije u potpunosti jasan, a u nekim prilikama čak protivan njihovom shvaćanju, oni nikada ne dovode u pitanje božansko porijeklo poruke.
Biblija, međutim, nije nastala tako što ju je Bog izdiktirao. Bog je usmjeravao izabrane prenositelje poruke pri odabiru riječi koje će adekvatno izraziti božansko otkrivenje; zbog toga se kaže da su riječi proroka Božje riječi. Osobnost svakog pisca je očigledna; ipak, ljudski i božanski elementi praktično su neodvojivi.
Ellen White predlaže jedno zanimljivo viđenje stvari: “Biblija kao Bogom dana istina izražena ljudskim jezikom, pokazuje jedinstvo božanskog i ljudskog. Takvo jedinstvo postoji u prirodi Krista, koji je bio Sin Božji i sin čovječji. Stoga se i za Bibliju, baš kao i za Krista s pravom može riječi: ‘I Riječ tijelom postade i nastani se među nama'” (Ivan 1,14). (Ellen G. White, Velika borba, 8)
Kontinuitet i jedinstvo Svetog pisma
Pažljivo čitanje biblijskih tekstova također otkriva suštinski kontinuitet i jedinstvo oba Zavjeta. Opsežni citati iz Starog zavjeta u Novom zavjetu ukazuju na to da su pisci Novog zavjeta spise Starog zavjeta smatrali božanskim otkrivenjem.
Evo nekoliko od stotine primjera u tom smislu: Izaijine riječi u Knjizi proroka Izaije 7,14 koje se navode kao “… što Gospodin reče po proroku… .” (Matej 1,22); Isus navodi Postanak 2,24 kao Božje riječi (Matej 19,5); On govori “… o svakoj riječi što izlazi iz Božjih usta” (Matej 4,4). Dakle, ono što je napisano u Svetom pismu govorio je Duh Sveti. Navodeći “što je rečeno po proroku Joelu” u Knjizi proroka Joela 2,28-32, Petar dodaje “govori Gospodin” pripisujući Bogu Joelove riječi (Djela 2,16.17). Izaiju 9,6 citiraju Pavao i Barnaba kao nešto što “nam Gospod zapovijeda”, tvrdeći da proročanstvo Starog Zavjeta predstavlja moralnu obvezu i za njih. Pavao piše da je Sveti Dub govorio kroz proroka Izaiju (Djela 28,25). On također navodi Božje riječi iz Izlaska 9,16 u vezi sa faraonom, poistovjećujući ono što je rečeno u Starom zavjetu sa Božjim riječima.
Baš kao što smo konstatirali u Starom zavjetu, pisci Novog zavjeta također su znali da se Bog može direktno obraćati ljudima na njima razumljivom jeziku. To je pokazano prilikom Isusovog krštenja (Matej 3,17; Marko 1,11; Luka 3,22); prilikom preobraženja (Matej 17,5; Marko 9,7; Luka 9,35; 2. Petrova 1,17,18); pri obraćenju Savla (Djela 9,4); u uputama danim Ananiji (Djela 9,11-16); u Petrovoj viziji (Djela 10,13); na Pavlovim putovanjima (Djela 18,9-10; 23,11); i u otkrivenju danom Ivanu (Otkrivenje 1,11-3,22).
Isusovo viđenje Starog zavjeta
Sam Isus ističe u više navrata da On govori Božje riječi. Na primjer: “Jer nisam ja zborio sam od sebe, nego onaj koji me posla – Otac – on mi dade zapovijed što da kažem, što da zborim.” (Ivan 12,49). Pavao tvrdi da je primio otkrivenje od Boga: “Smatra li tko da je prorok ili duhom obdaren, neka zna: što vam pišem, Gospodnja je zapovijed.” (1 Korinćanima14,37).
Umovi pisaca Novog zavjeta prezasićeni su Starim zavjetom. Na njega su se često pozivali, navodili dugačke citate da bi potkrijepili svoje teološke argumente. Očito je u sva četiri Evanđelja da se Isus Krist bezrezervno podčinjavao zapovijestima iz Starog zavjeta i time potvrdio njegov apsolutni autoritet i za druge. To je bio temelj u Njegovom učenju i Njegovoj etici. Proročanstvo Starog zavjeta predstavljalo Mu je obrazac za život i On je izjavljivao: “Mora da se ispuni” kao što je pisano. Prekoravao je hebrejske teologe svoga vremena koji su proučavali Stari zavjet, ali su dozvolili da ljudski običaji zamagle i čak izvitopere Božju pisanu riječ (Marko 7,1-13). Isus je očekivao i od drugih da Stari zavjet prihvate kao nešto potpuno autoritativno. Često je pitao: ” Niste li čitali što učini David. . .ili zar niste čitali u zakonu. . .” (Matej 12,3-5). Kada su ga pitali o razvodu, On je odgovorio: “Zar niste čitali…?” (19,4). Njegov odgovor onima koji su se uznemirili zbog toga što su djeca vikala u hramu bio je: “. . . Niste li čitali …?” (21,16). Jednom prilikom, kada su osporavali Njegov autoritet, Isus je ispričao parabolu završivši ovim riječima: “Niste li čitali ovo Pismo…?” (Marko 12,10).
Odgovarajući na pitanje jednog zakonika o spasenju, Isus je upitao: “U Zakonu što piše? Kako čitaš?” (Luka 10,26). Zakonik je u svom odgovoru citirao dio iz Deset zapovijesti, i Isus mu reče: “Pravo si odgovorio;…” Odgovarajući saducejima koji su ga pitali o braku na nebu, On kaže: “U zabludi ste jer ne razumijete Pisama… Zar niste čitali što vam reče Bog?” (Matej 22,29-31).
Ugledni farisej Nikodem potražio je Isusa jedne noći. Dok su razgovarali o Njegovoj misiji, Isus upita Nikodema: “Ti si učitelj u Izraelu pa to da ne razumiješ?” Kada su ga na Maslinskoj gori Njegovi slušatelji upitali o događajima koji će se zbiti u posljednjim danima, Isus ih je poticao da čitaju Daniela kako bi shvatili (Matej 24,15).
Faktička i povijesna pouzdanost Biblije
Apostol Pavao posebno naglašava obrazac pozivanja na Stari zavjet i insistira na njegovom autoritetu. Primjera radi, u Poslanici Rimljanima iznosi jak argument pokazujući da se evanđeoski temelj nalazi u Starom zavjetu, i u tom procesu otkriva vrhovni princip koji glasi da treba osluškivati ono što Sveto pismo samo govori o sebi.
Povrh toga, iako se danas ponekad tvrdi da istinitost Biblije ne mora obavezno podrazumijevati povijesne detalje, mi vidimo da Isus i autori Novog Zavjeta prihvaćaju povijesnost Starog zavjeta. Zapravo, pisci Novog zavjeta se oslanjaju na povijesne izvještaje iz Starog zavjeta da bi sa sigurnošću mogli potvrditi ono što će Bog učiniti u budućnosti.
Grudem pronicljivo izjavljuje: “Možda nije dovoljno naglašeno da nigdje, ni u Starom ni u Novom zavjetu, nijedan pisac ne daje bilo kakav nagovještaj o tendenciji da se u odnosu na bilo koji dio Svetog pisma pokaže nepovjerenje ili da se on shvati kao nedovoljno pouzdan. Stotine tekstova ohrabruju ljude da bezrezervno vjeruju Svetom Pismu, a nijedan ih ne potiče na sumnju ili čak i najmanje nepovjerenje prema Svetim spisima.” (Wayne A. Grudem, “Scripture’s Self-Attestation and the Problem of Formulating a Doctrine of Scripture” in Scripture and Truth, D.A. Carson and John D. Woodlridge, 31.)
Estetska vrijednost Svetog pisma sastavni je dio njegove prirode i kvalitete. Izuzetna priroda drevne hebrejske poezije oduvijek je bila uzdizana. Ali, u posljednjih dvadeset pet godina konačno je prepoznata i literarna vrijednost biblijskih izvještaja. Sada se priznaje da te priče nisu pisane prvenstveno za djecu, nego su vrhunski teološki iskazi sa naročitim literarnim nadahnućem. Bog koristi estetske vrijednosti da osnaži svoje otkrivenje, shvaćajući ih čak i kao dio samog otkrivenja.
Tumačenje i razumijevanje Svetog pisma
Nekim se čitateljima Biblija čini kao zagonetna zbirka naizgled nepovezanog materijala: priča, poezije, pravila, propovijedi, poslanica, proročanstava, parabola, dnevnika o kraljevima, povijesti i rodoslova – sve u sklopu jedne jedine knjige, pa se nužno nameće pitanje kako to može imati nekog smisla? Problem tumačenja (hermeneutika) je stalna tema teoloških proučavanja. Samo Sveto pismo jasno upućuje na mogućnost pogrešnog čitanja i pogrešnog tumačenja. Mnogi pisci Biblije, pa čak i sam Krist, upozorili su na lažne učitelje i lažno učenje.
Sam Isus dao je ključnu komponentu za razumijevanje i tumačenje Svetog pisma. Objelodanjujući grešku religijskih vođa svoga vremena koji su pristupali Pismu kao da ono samo po sebi ima neku životodavnu silu, Isus je, naprotiv, iznio revolucionarnu misao da Svetim spisima treba prilaziti sa shvaćanjem da oni zapravo svjedoče o Njemu i oživljavaju nas zahvaljujući Njemu (Ivan 5,39.40).
Apostol Pavao svjedoči da mu je spala koprena sa očiju kada je vidio Isusa u Svetom pismu (2 Korinćanima 3,14-16). Dva učenika na putu za Emaus imala su autentičan doživljaj koji je doprinio pravilnom razumijevanju Svetog pisma. Uskrsli Gospodin tumačio im je Stari zavjet kristološki, što je učinilo da njihova srca “gore” (Luka 24,32). Suvremeni kršćani, poput dvojice učenika na putu za Emaus, čitaju Sveto pismo. Također znaju da je Isus umro i uskrsnuo. Ipak, neke tek treba uvjeriti da prihvate kristocentričnu prirodu Svetog pisma koju je uskrsli Gospodin prikazao na putu za Emaus. Da bismo vidjeli Krista opisanog u Bibliji duhovnim očima, potrebno je protumačiti i shvatiti što je njen pravi cilj.
Autoritet i vrijednost cjelokupne Biblije
Neki ističu stav da se različitim dijelovima Svetog pisma može osporavati vrijednost i kvalitetu. Nijedan moderni autor ne pristupa tom problemu tako direktno kao Ellen White: “Kakav je to čovjek koji se usuđuje uzeti Bibliju i reći: ovaj dio je nadahnut, a ovaj nije? Prije bih dala da mi odsjeku obje ruke nego što bih tako nešto izjavila ili dopustila sebi da prosuđujem o Božjoj riječi i o tome što je u njoj nadahnuto, a što nije… Nikada ne treba dozvoliti smrtnom biću da sudi o Božjoj riječi ili o tome koliki je njen dio nadahnut ili ne, i da li je jedan dio nadahnutiji od drugog. Bog je upozorio čovjeka što se toga tiče. Bog mu tako nešto nije stavio u zadatak… Pozivamo vas da uzmete Bibliju, ali ne da biste je oskrnavili svojim grešnim rukama i rekli: ‘To nije nadahnuto,’ samo zato što je netko drugi tako kazao. Ni jedno jedino slovo ne smije se oduzeti od te Riječi.” (Ellen G. White, The Seventh-day Adventist Bible Commentary, vol. 7, 919.920.)
Sam Bog je to isto ovako izrazio: “Ovako govori Jahve: ‘Nebesa su moje prijestolje, a zemlja podnožje nogama! Kakvu kuću da mi sagradite i gdje da bude mjesto mog prebivališta? Ta sve je moja ruka načinila i sve je moje’ – riječ je Jahvina. ‘Ali na koga svoj pogled svraćam? Na siromaha i čovjeka duha ponizna koji od moje riječi dršće.'” (Izaija 66,1.2).
Kršćanska doktrina o Svetom pismu je doktrina o Knjizi. U stvari, Biblija je mnogo više od Knjige. Mnogi njeni pisci upoznali su nas sa Bogom koji čezne za svojom djecom, Želi im pokloniti svoju ljubav i voli ih više nego vlastiti život. Fleming Rutledge je veoma rječito izrazio ono što i ja osjećam: “Svaki put kada pomislim da gubim vjeru, biblijske priče me iznova ganu svojom posebnom životnošću. Nijedan drugi religijski dokument nema takvu snagu. Usprkos raznim suprotnim argumentima, ostajem uvjeren da je Bog zaista prisutan u tom tekstu. Zajedno sa Jobom i ja kažem: Po čuvenju tek poznavah te dosad, ali sada te oči moje vidješe. Sve riječi svoje zato ja poričem i kajem se u prahu i pepelu.'” (42,5.6). (Fleming Rutledge, Help My Unbelief, 25.)
Jo Ann Davidson
(preuzeto iz časopisa Ministry)