“Jahve je u svom svetom Hramu, na nebeskom sjedi prijestolju. Oči njegove motre, vjeđama proniče sinove ljudske.” (Psalam 11,4)
Biblija nam prikazuje Boga u Njegovom visokom i svetom prebivalištu, ali ne u stanju mirovanja, ne u tišini i osamljenosti, već okružena milijunima i milijardama svetih bića koja čekaju da izvrše Njegovu volju. Preko tih vjesnika On je u stalnom aktivnom dodiru sa svakim dijelom svojega stvorenog kraljevstva. On je svuda prisutan svojim Duhom. Uz suradnju svojega Duha i svojih anđela, On stoji na službi čovječanstvu.
Njegovo prijestolje stoji visoko iznad svih nemira i ludosti ove zemlje; pred Njegovim božanskim očima sve stoji otvoreno i raskriljeno; i On iz svojeg veličajnog i mirnog prebivališta beskonačnosti i vječnosti upravlja onako kako Njegova providnost smatra za najbolje. …
Naša je spoznaja o Bogu djelomična i nepotpuna. Kad se završi sukob i kad Čovjek Krist pred svojim Ocem oda priznanje svojim vjernim suradnicima koji su bili Njegovi pravi svjedoci u svijetu grijeha, oni će tada razumjeti ono što je za njih danas još tajna.
Krist je ponio sa sobom u nebeske dvorove svoju posvećenu ljudsku narav. Onima koji Ga primaju On daje moć da budu sinovi Božji i da ih Bog napokon primi kao svoje, da žive s Njim kroz cijelu vječnost. Ako su tijekom ovog života odani i vjerni Bogu, na kraju će “gledati njegovo lice, a njegovo će ime biti na njihovim čelima” (Otkrivenje 22,4). A što drugo može biti sreća Neba nego vidjeti Boga? Koju veću radost može doživjeti grešnik spašen Kristovom milošću nego da gleda u Božje lice i da Ga upozna kao Oca? (Služba liječenja, str. 261,263)