“Dok svi zajedno ne dođemo k jedinstvu u vjeri i u pravoj spoznaji Sina Božjega, k savršenom čovjeku, k mjeri punine veličine Kristove.” (Efežanima 4,13)
Mjerilo karaktera koje nam je Krist omogućio da postignemo … savršeno je mjerilo. U pokušaju da to postignu, osjetila postaju zbunjena. Postavlja se pitanje: “Možeš li dubine Božje proniknuti?” (vidi Job 11,7) Pa ipak, On nam je omogućio da postanemo poput Njega u karakteru. O, što bi moglo osvijestiti muškarce i žene u pogledu njihove potrebe za tom preobrazbom koja će ih osposobiti da odražavaju božansku sliku?
Mnogi koji tvrde da slijede Krista, prikazuju svijetu lošiju sliku kršćanstva zato što ne dostižu mjerilo koje ih čini Božjim izabranicima. Onaj tko pred sobom ne drži neprestano mjerilo Božjeg svetog Zakona, postavlja neko svoje mjerilo. On ostaje lišen životodavnih načela Evanđelja. On je beskorisni sluga jer živi i radi na niskom stupnju djelovanja. Njega ne jača Kristova prisutnost i njegove su duhovne predodžbe iskrivljene. Njegov život je farsa. On ne prima uzvišeniji život od Boga i nije podoban da bude član kraljevske obitelji, dijete nebeskog Kralja. Duhovno je mrtav jer u svoj život ne unosi život koji mu je Krist osigurao. Ne hvata se za silu koju mu Nebo nudi da bi ga osposobilo da postane pobjednik.
Nitko ne može na Nebo ponijeti svoje urođene i stečene crte karaktera. Onaj koji se tih osobina drži tijekom vremena kušnje, pogrešno predstavlja Krista postupajući na osnovi načela koja Krist ne može odobriti. Oni koji poznaju istinu ali je se ne drže, ne razumiju načela istinskog duhovnog života.
Gospodin zahtijeva promjenu, uočljivu, izrazitu promjenu. Oni u čijem srcu boravi Krist, otkrivat će Njegovu prisutnost u postupanju prema svojim bližnjima. Međutim, načela kojih se neki drže tako su dugo bila iskrivljena da su izgubili moć prosuđivanja, i rijetko dostižu cilj. Koji je lijek za to? Nalazi se u Kristovoj molitvi: “Posveti ih istinom; tvoja je riječ istina. Kao što ti mene posla u svijet, i ja njih poslah u svijet. Ja sebe samog posvećujem za njih da i oni budu posvećeni istinom.” (Ivan 17,17-19) Nema zaobilaznog puta kojim se može obaviti djelo posvećenja. (Manuscript 16, 25. veljače 1901. — “Svjedočanstvo crkvi u Battle Creeku”)