Da se živi Bog sam otkrio i nastavlja otkrivati ljudskome rodu osnova je kršćanske vjere. Sveto pismo, podjednako Stari i Novi zavjet, izvještavaju o načinu na koji se Bog prikazao u povijesti čovječanstva – posebice u povijesti Izraela, a vrhunski u osobi Isusa Krista. Bez ovog božanskog otkrivenja čovječanstvo bi propalo ne poznavajući pravi Božji karakter i volju, otuđeno od Njega grijehom i krivnjom.
U Svetom pismu su stvaranje svijeta i veličanstvo, ljepota i obilje što ga nudi priroda shvaćeni kao manifestacija Božje slave, mudrosti i ljubavlju ispunjene brigom za Njegova stvorenja. Teologija ovu manifestaciju naziva općim otkrivenjem. Međutim, sadašnje stanje ljudskoga roda i ovoga svijeta ispunjenoga grijehom, poremećajima, nedaćama i smrću, postavlja ozbiljna pitanja o mogućnosti istinske spoznaje Boga putem svijeta prirode ili ljudskog iskustva. Sveto pismo smatra da mudrost i znanje koje možemo steći iz ovih izvora samo po sebi nije dovoljno da nam pruži pravo razumijevanje Božjeg karaktera ljubavi i Njegove nakane da nas izbavi od grijeha i smrti.
Bog je odlučio da se u ovom teškom položaju osobno objavi ljudima. Teološkim jezikom to se naziva posebnim otkrivenjem, posebno zato što je otkriveno i zapisano u Svetome pismu. Potpuno svjesni različitih kritika upućenih Bibliji – etičkih, povijesnih, lingvističkih, znanstvenih, filozofskih i teoloških – odlučili smo usredotočiti se na tvrdnje koje su sami biblijski pisci izrekli o svojim spisima i spisima drugih, a posebno na Isusov odnos prema Svetome pismu i njegovoj uporabi. Proroci, apostoli i na kraju sam Isus prihvaćali su Sveta pisma kao pouzdanu i autoritativnu Božju Riječ, danu Svetim Duhom na ljudskome jeziku. Otkrivenje i nadahnuće su svakako priznati kao božanske tajne; međutim, čak i naše ograničeno ljudsko razumijevanje ovih predmeta od sudbonosne je važnosti za zrelu, razumnu kršćansku vjeru
Imenica “otkrivenje” kao i glagol “otkriti” rabe se u teološkom kao i u svjetovnom govoru. Osnovno značenje ovoga glagola jeste skinuti pokrov, otkriti nešto što je skriveno; stoga i objaviti ono što je tajno ili nepoznato. Imenica se može odnositi na sam čin otkrivanja, ali i na ono što je otkriveno. U svakodnevnom govoru rabe se mnoge druge riječi za izražavanje iste misli: “reći”, “objaviti”, “iznijeti na javu”, “iznijeti na svjetlo”.
U odnosu na Božji čin otkrivanja samoga sebe i Njegove volje i nakane za ljudski rod, ove riječi dobivaju novu dubinu značenja. Suština božanskog otkrivenja može se sažeti iskazom da se Bog otkriva u riječima i djelima preko mnogo različitih sredstava, ali najpotpunije u osobi Isusa Krista. Božja izričita nakana je da preko ovog otkrivenja ljudska bića upoznaju Njega i uspostave spasiteljski odnos, koji će dovesti do vječne zajednice s Njim (Iv 17,3).
Naš prijevod Biblije služi se riječima “objaviti” i “okrivenje”, ali ne tako često kako bismo to očekivali. U engleskom prijevodu RSV (Revised Standard Version) glagol “otkriti” nalazimo 65 puta, od toga 28 puta u Starom zavjetu kao prijevod hebrejskog ili aramejskog glagola galah (osim u Postanku 41,25 gdje je preveden iz hebrejskog glagola nagad). Glagol galah izražava ideju otkrivanja nečega što je bilo pokriveno ili skriveno. Često se javlja samo u svjetovnom smislu (Ruta otkriva noge Boazu, Rut 3,4), kao i u tekstovima o božanskim otkrivenjima (Bog objavljuje Nabukodonozorov san u Dn 2,19). Imenica “otkrivenje” pojavljuje se dvaput u već navedenom engleskom prijevodu Starog zavjeta kao prijevod oblika glagola yarah i galah (Hab 2,19; 2 Sam 7,27). U Starom zavjetu upotrijebljene su i druge riječi i fraze da opišu božansko otkrivenje. Neki izrazi upućuju na njegovu povezanost sa slušanjem: “Riječ koju Jahve uputi proroku Jeremiji” (Jr 47,1); “Jahve reče Mojsiju” (Lev 19,1) ili često ponavljano: “Ovako govori Jahve” (Am 1,3). Takve se fraze javljaju stotine puta i pokazuju da je otkrivenje bilo povezano sa slušanjem.
U procesu Božjeg samootkrivenja bitno je i vizualno. Upotrijebljeni su i glagoli kao što su ra’ah (vidjeti, biti viđen, pojaviti se, učiniti da se vidi, pokazati) ihazah (vidjeti, vidjeti u viđenju ili snu, promatrati) i imenice ro’eh (vidjelac),mar’eh (pogled, pojava, vid), hozeh (vidjelac) i hazon (vid). Druge, općenitije kognitivne upotrijebljene riječi su havah (objaviti, informirati), yada’ (znati, objaviti, razglasiti) i nadag (objaviti, izvijestiti, reći). Time nismo iscrpili popis, već pokazali raznolikost riječi koje su upotrijebljene za opis različitih načina na koje Bog komunicira s ljudima na zemlji.
Studija svih biblijskih izraza vezanih uz otkrivenje pokazuje osvjedočenje biblijskih pisaca da su bili primatelji i vjesnici božanskog otkrivenja. U Starom zavjetu ova je svjesnost posebno istaknuta u spisima proroka, ali je nalazimo i na drugim mjestima. Kralj David, koga Pismo smatra za “pomazanika Boga Jakovljeva, pjevača pjesama Izraelovih” (2 Sam 23,1.2), izražava ovo osvjedočenje: “Jahvin duh govori po meni, njegova je riječ na mom jeziku.” Salomonu mudrost dolazi kao dar obećan božanskim otkrivenjem i sam je manifestacija Božje mudrosti (1 Kr 3,5.14).
Pojmovi koji ukazuju na Božje otkrivenje upotrijebljeni su i kod spominjanja određenih događaja koji se pripisuju Božjem djelovanju ili intervenciji. Noi je Bog objavio: “Ja ću, evo, pustiti potop.” (Post 6,17) i uputio ga da sagradi korablju, kako bi se on i njegova obitelj mogli spasiti. Bog je Mojsiju i Aronu dao moć da čine znakove kako bi Izrael povjerovao da se Bog javio Mojsiju i uputio ga da ih izvede iz Egipta (Izl 4,1-9.27-31). Drugom prigodom Bog se poslužio snažnom olujom i utrobom divovske ribe da potakne odbjeglog proroka na ispunjenje zadaće koju mu je povjerio (Jon 14–3,3). Takvim božanskim postupcime ili intervencijama obično su prethodila ili ih pratila otkrivenja s objašnjenjem. Amos izjavljuje: “Ništa ne čini Jahve Gospod a da osnove svoje ne otkrije slugama svojim prorocima.” (Am 3,7) Prema Starom zavjetu u Božjem postupanju s ljudima riječi i djela idu zajedno.
Često spominjanje proroka, viđenja, snova, znakova i čuda u Starom zavjetu dokaz je Božje dosljedne želje da se otkrije preko sredstva koje je On izabrao. Osobno javljanje Bog Abrahamu, Izaku, Jakovu i Mojsiju – takozvane teofanije ili Božja javljanja – i Njegova u oblak zavijena prisutnost tijekom izlaska iz Egipta trebali su pokazati Njegovu nakanu ljubavi da uspostavi poseban savezni odnos s Abrahamom i njegovim potomcima, tako da Bog preko Izraela može otkriti sebe, svoju volju, svoje spasenje i svoj milostivi karakter svim ljudima (Post 12,1-3; 22,15-18; 26,1-5; 28,10-15; Izl 19,1-6).
U pismu Hebrejima čitav proces božanskog otkrivenja u Starom zavjetu sažet je u ovim riječima: “Bog koji je nekoć u mnogo navrata i na mnogo načina govorio ocima po prorocima.” (Heb 1,1) Ova izjava ističe nadmoć Božjeg govorenja preko proroka. Međutim, ona božansko otkrivenje ne ograničava na svjedočenje proroka.
Uobičajena starozavjetna riječ za proroka je nabi’, a javlja se više od tristo puta. Njezino je podrijetlo nepoznato, ali većina smatra da ima pasivan: “onaj koji je pozvan” – i aktivan smisao: “sazivatelj, govornik”. Prvi ističe božansko podrijetlo proročke službe, dok drugi usmjerava na prorokovu zadaću glasnogovornika ili Božjih usta. Ovo drugo značenje ilustrirano je imenovanjem Arona kao Mojsijeva glasnogovornika Izraelu i faraonu. Bog je rekao Mojsiju: “Vidi! Faraonu ću te metnuti kao božanstvo; tvoj brat Aron bit će tvoj prorok. Ti kazuj sve što ti naređujem, a tvoj brat Aron neka faraonu ponovi da pusti Izraelce te odu iz njegove zemlje.” (Izl 7,1.2; usp. 4,10-16)
Drugi su izrazi upotrijebljeni za proroke. Kad je šaul tražio izgubljene magarice, njegov je sluga predložio da pođu “čovjeku Božjem” u obližnjem gradu. Ovaj čovjek Božji nazvan je i “vidioc” (ro’eh), s tim što je ova riječistoznačna s riječju “prorok” (1 Sam 9,9). Ovaj paralelizam nalazimo i na drugim mjestima s riječju hozeh (vidjelac) u 2. Samuelovoj 24,11; 2. o Kraljevima 17,13; Izaija 29,10; iz praktičnih razloga obje ove hebrejske riječi i nabi’ su sinonimi.
Ne samo što su proroci ustima objavljivali Gospodnju riječ, već su i napisali mnogo toga što im je bilo otkriveno, bilo na božansku zapovijed ili na poticaj Svetoga Duha. Prvi poznati prorok koji je pisao bio je Mojsije; napisao je ono što danas poznajemo kao Toru ili Zakon (Još 8,31; Lk 24,44). I kasnije je Sveti Duh pokretao proroke da napišu svoje poruke. Gospodin je rekao Jeremiji: “Uzmi svitak i zapiši na nj sve riječi koje ti kazah.” (Jr 36,2) Za njih je Daniel rekao da je to riječ “koju Jahve uputi proroku Jeremiji” (Dn 9,2).
Gospodnja riječ koju su zapisali Mojsije i proroci postala je značajno sredstvo kojim je Bog otkrivao sebe i svoje nakane za Izrael i narode. Božanska je namjera bila da ove knjige čitaju i slušaju budući naraštaji kako bi ljudi mogli upoznati Boga kao svog Spasitelja i Kralja. Poslušnošću Njegovoj riječi oni će primiti blagoslove (Pnz 4,5-8; Još 1,8; Ps 1,1-3); bit će upozoreni na strašne posljedice odvraćanja od Boga (Pnz 31,26-29; Iz 30,8-14).
Dugo nakon što je utihnuo snažan glas proroka, živi Božji glas još uvijek je govorio preko njihovih spisa. Besumnje se na ove spise mogu primijeniti ranije zapisane riječi: “što je sakriveno, pripada Jahvi, Bogu našemu, a objava nama i sinovima našim zauvijek, da vršimo sve riječi ovoga Zakona.” (Pnz 29,28).
Novi zavjet se također služi riječima da iznese ideju božanskog otkrivenja. Najčešći su glagol apokalypto (otkriti) i imenica apokalypsis. Ove se riječi uglavnom koriste u religioznom kontekstu i odnose se na otkrivenja kao što su Božja pravednost i gnjev (Rim 1,17.18), drugi Kristov dolazak (1 Kor 1,7; 1 Pt 1,13), dolazak antikrista (2 Sol 2,3), poznavanje ljudskih misli (Lk 12,2) ili Isusovo otkrivenje Ivanu (Otk 1,1). Upotrijebljena je i riječ phanareoo, “očitovati ili objaviti” (Rim 16,26). Druge riječi koje ukazuju na božansko otkrivenje su gnorizo (saopćiti, Ef 1,9), deiknymi (pokazati, Iv 5,20), epiphaino(pojaviti se, pokazati se, Lk 1,79) i chramatizo (dati otkrivenje, Mt 2,12.22).
Premda se u Novom zavjetu ne javljaju značajni starozavjetni izrazi kao što su “i dođe mi riječ Jahvina” ili “ovako govori Jahve”, Novi zavjet ne niječe različite načine božanskog otkrivenja ljudima. Bog je s Josipom komunicirao preko snova (Mt 1,20; 2,12.13.19.22). Svećenik Zaharija (Lk 1,22), Ananija iz Damaska (Dj 910), stotnik Kornelije (Dj 10,3) i apostol Petar (Dj 11,5) primali su viđenja. Pavao govori o opasnosti oholosti “zbog obilja objava” (2 Kor 12,7) koje je očito primao u različitim prilikama tijekom svoje službe (Dj 16,9.10; 18,9.10; 26,19; 27,23.24; 2 Kor 12,1-4; Gal 2,1.2).
U Novom zavjetu je terminologija otkrivenja usredotočena na Isusa Krista. Ivan Krstitelj je posvjedočio: “Ali sam zato došao krstiti vodom da ga objavim Izraelu.” (Iv 1,31) Apostol Ivan predstavlja Isusa kao “Riječ”, jedinog Sina koji je došao od Oca, koji “tijelom postade” (DF) i koji “ga je objavio” (Iv 1,1.14.18). Matej nam kaže da “nitko ne pozna Oca nego Sin i onaj komu Sin htjedne objaviti” (Mt 11,27). Božje otkrivenje u samoobjavama, viđenjima, snovima i proročkim iskazima došlo je do svog vrhunca i ispunjenja u utjelovljenju Sina. Iz ovog razloga Poslanica Hebrejima počinje veličanstvenim sažetkom: “Bog koji je nekoć u mnogo navrata i na mnogo načina govorio ocima po prorocima, na kraju, to jest u ovo vrijeme, govorio nam je po Sinu… koji je odsjev njegova sjaja i otisak njegove biti.” (Heb 1,1-3) Krist je Bog otkriven u ljudskom obliku; stoga je mogao izgovoriti riječi koje ne bi odgovarale drugim ljudskim usnama: “Tko je vidio mene, vidio je i Oca.” (Iv 14,9)
I Pavao se služi nizom izraza koji se odnose na otkrivenje, pa možda više no drugi prikazuje Krista kao najpotpunije Božje otkrivenje. Evanđelje koje propovijeda Pavao nije primio od čovjeka “već objavom Isusa Krista” (Gal 1,12). Dok je proganjao kršćane, njemu se na putu za Damask pojavio raspeti i uskrsnuli Krist (Dj 9,1-9). Njemu je Kristova tajna objavljena otkrivenjem; ona “u prošlim vremenima nije bila saopćena ljudima kako ju je sada Duh objavio njegovim svetim apostolima i prorocima” (Ef 3,5). Za otkrivenje Isusa Krista od sudbonosnog je značaja uloga Svetoga Duha; u tome se Pavao savršeno slaže s cijelim Novim zavjetom (Iv 14,26; 15,26; 16,13.14; 1 Pt 1,10-12).
Dok objavljuje evanđelje o Kristovom utjelovljenju, smrti i uskrsnuću, Pavao ovo otkrivenje i njegovu objavu tijesno povezuje sa Starim zavjetom (Rim 1,1-3; 16,25.26; 1 Kor 15,3.4; 2 Tim 3,14.15). I ovo je u potpunom skladu s Isusovim razumijevanjem i uporabom Pisma, jednako prije i nakon Njegova uskrsnuća (Lk 22,37; 24,25-27.44-47; Iv 5,39-47).
Sveto pismo ima bitnu ulogu u božanskom samootkrivanju: Krist je otkriven u cijelome Svetom pismu. Dinamični glas apostola može slično glasu drevnih proroka zašutjeti, ali će Sveti Duh i dalje govoriti preko njihovih spisa i objaviti tajnu Isusa Krista svim narodima i svim naraštajima dokle ponovno ne dođe.
Peter M. van Bemmelen