“Jahve, Bože nad Vojskama, tko je kao ti? Silan si, Jahve, i vjernost te okružuje. Ti zapovijedaš bučnome moru, obuzdavaš silu valova njegovih.” (Psalam 89,8.9)
Jučer je brat Charles Chittendon povezao svojim čamcem nas nekoliko na vodu. … Ostali smo na vodi i obali čitav dan. Isplovili smo iz Golden Gatea na ocean. … Podigli su se visoki valovi koji su nas velikom silinom bacali gore-dolje. … Polijevali su nas mlazovi vode. Pažljivi kapetan izdavao je naredbe, a ruke su bile spremne da poslušaju. Puhao je snažan vjetar i nikada ni u čemu nisam toliko uživala.
Danas sam namjeravala pisati o Kristu koji hoda po moru i smiruje oluju. Oh, kako mi se taj prizor urezao u um! … Misli mi je obuzelo veličanstvo Boga i Njegovih djela. On drži vjetrove u svojim rukama, On zapovijeda moru. U Božjim očima bili smo smrtna bića, sitne točkice na palubi nad dubokim vodama Tihog oceana, pa ipak su nebeski anđeli poslani iz Njegove izvrsne slave da sačuvaju taj brodić koji se ljuljao na valovima. …
Kako se živo ocrtavala u mojem umu lađa s učenicima koja se sudarala s valovima! Noć je bila mračna, a oluja žestoka. Učitelja nije bilo. More je bilo silovito, a vjetrovi suprotni. Da je Isus, njihov Spasitelj, bio s njima, osjećali bi se sigurno. Čitave te duge i zamorne noći naginjali su se nad veslima probijajući se na silu protiv vjetra i valova. Pritiskali su ih opasnost i užas. Bili su to snažni ljudi naviknuti na nevolje i opasnosti i nisu se lako dali zastrašiti pred opasnošću.
Očekivali su svojega Spasitelja na određenom unaprijed naznačenom mjestu, ali su se pitali kako tamo uopće stići bez Njega. Sve je bilo uzaludno jer je vjetar puhao pravo u njih. Snaga veslača se iscrpila, a nemilosrdna oluja nije jenjavala, već je bijesno bacala valove kao da će progutati i lađu i posadu. Kako su samo čeznuli za Isusom!
U trenutku najveće opasnosti, kada su već pomislili da je sve izgubljeno, usred sijevanja munja u četvrtom satu noći, Isus im se otkrio hodajući po vodi. Dakle, Isus ih ipak nije zaboravio! Njegovo budno oko puno nježnog suosjećanja i sažaljive ljubavi pratilo ih je sve vrijeme trajanja te strahovite oluje. U njihovoj najvećoj potrebi bio im je blizu. (Letter 5, 11. travnja 1876., Jamesu Whiteu)
Preporučujemo:
Audioknjigu “Naučite živjeti sretnije” slušajte besplatno na našem YouTube kanalu! Dvadeset drugo poglavlje poslušajte ovdje.