„A sedmoga je dana subota, počinak posvećen Jahvi, Bogu tvojemu. Tada nikakva posla nemoj raditi: ni ti, ni sin tvoj, ni kći tvoja, ni sluga tvoj, ni sluškinja tvoja, ni živina tvoja, niti došljak koji se nađe unutar tvojih vrata.“ (Postanak 20,10)
Kada je Bog stvorio Zemlju i nastanio je ljudskim bićima, podijelio je vrijeme u sedam razdoblja. Šest je predao nama za našu uporabu, da se bavimo svjetovnim poslovima, a jedan je zadržao za sebe. Pošto se sedmoga dana odmorio, On ga je blagoslovio i posvetio. Otada se sedmi dan smatra Gospodnjim danom odmora i sveto poštuje kao uspomena na Njegovo stvaralačko djelo. Nije, dakle, prvi, drugi, treći, četvrti, peti, ili šesti dan bio posvećen ili odvojen u svetu svrhu niti je to bio sedmi dio ukupnog vremena i nijedan posebni dan, već se sam Bog odmarao sedmog dana u tjednu. …
Kada je na Sinaju bio proglašen Zakon, dan odmora bio je stavljen usred moralnih propisa, u samo srce Deset zapovijedi. Međutim, ustanova dana odmora tada nije objavljena prvi put. Četvrta zapovijed potječe od stvaranja. Stvoriteljev dan odmora svetkovao je Adam u svetom Edenu i Božji narod tijekom cijelog patrijarhalnog razdoblja. Tijekom dugog robovanja Izraelaca u Egiptu pod nadzornicima koji nisu poznavali Boga, Izraelci nisu mogli svetkovati subotu i zato ih je Bog izveo na mjesto na kojem će moći svetkovati Njegov sveti dan odmora.
U čast subote bilo je učinjeno trostruko čudo čak i prije nego što je Zakon bio objavljen na Sinaju. Dvostruka mjera mane padala je šestoga dana, a subotom je nije bilo, a dio određen za subotu ostajao je svjež i čist iako je svakoga drugoga dana, ako je ostavljan za poslije, postajao neprikladan za hranu. Ovo nas navodi na nepobitan zaključak da je subota bila uspostavljena prigodom stvaranja, kada su bili postavljeni temelji Zemlje, kada su zajedno klicale jutarnje zvijezde i svi sinovi Božji uzvikivali od radosti. Njezina svetost ostala je nepromijenjena i tako će ostati sve do kraja vremena. Od stvaranja je svaki propis Božjeg zakona bio obvezatan za pripadnike ljudskog roda i njega su se držali svi koji su se bojali Gospodina. Učenje da je Gospodnji zakon ukinut, sotonsko je lukavstvo kojim želi izazvati propast čovječanstva. …
Sveta proročanstva posebno su bila namijenjena Hebrejima; ne pripadati Izraelu značilo je ne pripadati Božjem izabranom narodu. … Sada prorok izjavljuje da i stranac koji voli Boga i koji Ga sluša treba uživati prednosti koje su pripadale isključivo izabranom narodu. (Signs of the Times, 28. veljače 1884.)