“Bogu hvala na njegovu neizrecivome daru!” (2. Korinćanima 9,15)
Prošle noći održana je božićna proslava u crkvi [u Battle Creeku] i sve je bilo vrlo lijepo — skromno, svečano i s puno zahvalnosti izražene svakom riječju i postupkom zato što je Isus, Knez života, došao na naš svijet kao Djetešce rođeno u Betlehemu da bi postao žrtva za grijeh. Isus je došao ispuniti proročanstva proroka i vidjelaca, koje je On sam uputio što da kažu da bi izvršili nebeske planove, i tom svojom velikom misijom i djelom potvrdio je vlastitu riječ. Zato svaka duša ima najsvečaniju obvezu prema Bogu i duguje Mu zahvalnost jer se Isus, Otkupitelj svijeta, zavjetovao da će ostvariti potpuno spasenje svakog Adamovog sina i kćeri. Ako oni ipak ne prihvate nebeski dar, moći će samo sebe okriviti. Žrtva je bila dovoljna, potpuno u skladu s pravdom i dostojanstvom Božjeg svetog Zakona. Nevini je stradao zbog krivaca i to bi nas trebalo navesti na potpunu i svesrdnu zahvalnost.
U pola deset (25. prosinca) obratila sam se okupljenima u crkvi. Bog mi je dao da izgovorim najgorljivije riječi. Trudila sam se da iznesem taj predmet u svjetlu Božje riječi — da djelo spašavanja duša ne počiva samo na rukopoloženim propovjednicima, već da je Bog svakom čovjeku odredio njegov posao. Božje djelo treba se širiti trudom živih članova Kristovog tijela, i prema Njegovom veličanstvenom planu svatko treba odigrati svoju ulogu u djelu obraćenja duša. On je prijavljen u Gospodnju vojsku ne radi vlastite udobnosti, ne da bi se bavio proučavanjem iz razonode, već da bi trpio teškoće kao odani vojnik Kristovog križa. Svaki vojnik mora odigrati svoju ulogu, treba biti budan, hrabar i vjeran. Pošto sam tako govorila nekih pedesetak minuta, iznesena su mnoga divna svjedočanstva.
Vratili smo se kući i pozvali k sebi na večeru Freda Wallinga, sina moje nećakinje, njegovu ženu i punicu, a oni su sa sobom poveli dvoje svoje djece, bebu od tri mjeseca i dječaka od šest godina. Oni su bili “siroti i došljaci” i bilo im je potrebno malo ohrabrenja. (Manuscript 24, 25. prosinca 1889., ulomak iz dnevnika)