“Uistinu, naša nam sadašnja ali kratkotrajna i mala nevolja donosi izvanredno veliku i vječnu slavu.” (2. Korinćanima 4,17)
Ako je Pavao, imajući probleme sa svih strana, ometan i proganjan, mogao nazvati svoje nevolje kratkotrajnim malim nevoljama, čemu današnji kršćanin treba prigovarati? Kako su neznatne naše nevolje u usporedbi s mnogim Pavlovim nevoljama! Nisu vrijedne usporedbe s vječnom vrijednosti slave koja čeka pobjednike. Nevolje su Božja oruđa određena da djeluju na usavršavanju karaktera. Međutim, veliko siromaštvo i patnje kršćanina, koliko god mračni i zagonetni bili, mogu biti način Providnosti da se kršćanin raduje u Gospodinu, znajući da je sve to za njegovo dobro.
Koliko ima onih koji žaloste Božjeg Duha stalnim žaljenjem. To je stoga što su izgubili Krista iz vida. Ako prihvatimo Onoga koji je ponio našu tugu i umro za nas kao naša Žrtva da bismo mi mogli imati “od svega pretežniju slavu”, tada ćemo na naše najveće tuge i kušnje gledati kao na “male nevolje”. Razmišljajte o Spasitelju na križu, punom modrica, izudaranom, izrugivanom a ipak strpljivom, koji se nije odupirao i koji je patio bez mrmljanja. To je Gospodar Neba čije je prijestolje vječno. Sve patnje i sramotu On je pretrpio za radost koja je bila postavljena pred Njega — radost u donošenju dara vječnog života čovjeku.
Kad je naša pozornost usmjerena na Kristov križ, cijelo biće je oplemenjeno. Poznavanje Spasiteljeve ljubavi pokorava dušu i uzdiže um izvan vremena i osjećaja. Naučimo procijeniti sve prolazne stvari u svjetlu koje sja s križa. Potrudimo se proniknuti u dubinu poniženja do koje je naš Spasitelj sišao da bi čovjek posjedovao vječno bogatstvo. I dok proučavamo plan otkupljenja, srce će osjetiti strujanje Spasiteljeve ljubavi i bit će ushićeno ljepotom Njegovog karaktera.
Kristova ljubav čini naše Nebo. No, kad želimo nešto reći o toj ljubavi, nedostaju nam riječi. I dok mislimo o Njegovu životu na Zemlji, o Njegovoj žrtvi za nas, o Njegovoj zastupničkoj službi na Nebu za nas, o palačama koje sprema za one koji Ga ljube, ne možemo a da ne uzviknemo: “O visino i dubino ljubavi Kristove!” I što više boravimo ispod križa, slika Božje ljubavi će nam biti jasnija i reći ćemo: “U ovom se sastoji ljubav: nismo mi ljubili Boga, nego je On ljubio nas i poslao Sina svoga kao žrtvu pomirnicu za naše grijehe.” (1. Ivanova 4,10) No, u našem razmišljanju o Kristu zadržali smo se samo na rubu neizmjerne ljubavi. Njegova ljubav je golemi ocean bez dna i obala.
U svim pravim učenicima ova ljubav gori na oltaru srca kao sveta vatra. Na ovoj Zemlji se Božja ljubav otkrila kroz Isusa. Na toj istoj Zemlji Njegova djeca trebaju učiniti da ova ljubav sja kroz njihov besprijekoran život. Tada će grešnici biti dovedeni križu i prihvatit će Božje Janje. (Review and Herald, 6. svibnja 1902.)