“Tko da te, Gospodaru, ne poštuje i tvoje ime ne slavi? Ti si, naime, jedini svet.” (Otkrivenje 15,4)
Dok se ove riječi svetog povjerenja podižu Bogu, oblaci se razilaze i vidi se zvjezdano nebo, neizrecivo sjajno nasuprot mračnom i uzburkanom svodu na objema stranama. Kroz pritvorena vrata blješti slava nebeskoga grada. Zatim se na nebu pojavljuje ruka koja drži sklopljene dvije kamene ploče. Prorok kaže: “Nebesa objavljuju pravednost njegovu: on je Bog sudac!” (Psalam 50,6) Ovaj sveti Zakon, Božja pravednost, koji je usred grmljavine i plamena objavljen sa Sinaja da bude životni vodič, sad se ljudima otkriva kao mjerilo po kojem će se suditi. Ruka otvara ploče pa se vide propisi Dekaloga, upisani kao plamenim perom. Riječi su tako jasne da ih svi mogu čitati. Bude se sjećanja, iz uma nestaje tame praznovjerja i krivovjerja, a deset kratkih, sažetih i autoritativnih Božjih riječi izloženo je pogledu svih stanovnika Zemlje.
Nemoguće je opisati užas i očaj onih koji su gazili Božje svete zahtjeve. Gospodin im je dao svoj Zakon; mogli su s njim usporediti svoj karakter i saznati svoje nedostatke dok je još bilo prilike za pokajanje i popravljanje. Ali da bi osigurali naklonost svijeta, oni su odbacili njegove propise i poučavali druge da ih krše. Nastojali su prisiliti Božji narod da obeščasti Njegovu subotu. A sad ih osuđuje Zakon koji su prezirali. Sa strašnom jasnoćom vide da nemaju izgovora. Oni su izabrali kome će služiti i koga će štovati. “I tada će opet razlikovati pravednika od grešnika, onoga koji služi Bogu od onoga koji mu ne služi.” (Malahija 3,18)
Neprijatelj Božjeg zakona, od svećenika pa do najmanjeg među njima, stječu novo razumijevanje istine i dužnosti. Prekasno uviđaju da je subota četvrte zapovijedi pečat živoga Boga. Prekasno uviđaju pravu narav svoje lažne subote i pješčani temelj na kojem su zidali. Shvaćaju da su se borili protiv Boga. (Veliki sukob, str. 503,504)