“Zakon je svet, a isto su tako i zapovijedi u njemu svete, pravedne i dobre.” (Rimljanima 7,12 — Suvremeni hrvatski prijevod)
Budući da je “savršen Zakon Jahvin”, svako udaljavanje od njega mora biti zlo. Krist osuđuje one koji su neposlušni Božjim zapovijedima i uče druge da tako čine. Spasiteljev život poslušnosti ispunjavao je sve zahtjeve Zakona; On je dokazao da se u ljudskoj naravi može držati Zakon i pokazao savršenstvo karaktera koje razvija poslušnost. Svi koji su poslušni, kao što je i On bio poslušan, isto tako objavljuju da je Zakon “svet i pravedan i dobar” (Rimljanima 7,12). S druge strane, svi koji krše Božje zapovijedi podržavaju Sotoninu tvrdnju da je Zakon nepravičan i da se ne može slušati. Na taj način oni podržavaju prijevare velikog protivnika i obeščašćuju Boga. Oni su djeca Zloga koji je bio prvi pobunjenik protiv Božjeg zakona. Dopustiti im pristup na Nebo značilo bi ponovno unijeti klice nesloge i pobune i ugroziti blagostanje svemira. Nijedan čovjek koji svojom voljom zanemaruje jedno načelo Zakona neće ući u nebesko kraljevstvo.
Rabini su smatrali svoju pravednost propusnicom za Nebo, ali Isus je izjavio da je nedovoljna i bezvrijedna. Farizejsku su pravednost sačinjavali izvanjski obredi i teorijsko poznavanje istine. Rabini su tvrdili da su sveti u svojim osobnim naporima da održe Zakon; ali njihova djela razdvojila su pravednost od vjere. Dok su do sitnica bili točni u poštovanju obreda, dotle je njihov život bio nemoralan i ponižen. Sa svojom takozvanom pravednošću nikada ne bi mogli ući u nebesko kraljevstvo.
Najveća obmana ljudskog uma u Kristove dane bila je da samo pristajanje uz istinu čini pravednost. U cjelokupnom ljudskom iskustvu teorijsko poznavanje istine pokazalo se nedovoljnim za spasenje čovjeka. Ono ne donosi plodove pravednosti. Revno poštovanje onoga što se naziva teologijskom istinom često je udruženo s mržnjom prema pravoj istini otkrivenoj u životu. Najmračnija poglavlja povijesti opterećena su izvješćima o zločinima što su ih počinili vjerski fanatici. Farizeji su tvrdili da su Abrahamova djeca, hvaleći se posjedovanjem božanskih proročanstava; ipak ih ove prednosti nisu sačuvale od sebičnosti, zlobe, želje za dobitkom i najnižeg licemjerstva. Smatrali su sebe najpobožnijima na svijetu, ali njihova takozvana pravovjernost navela ih je da razapnu Gospodina slave. (Isusov život, str. 243,244)