“Budući da imamo ova obećanja, očistimo se, ljubljeni, od svake tjelesne i duševne ljage, i privedimo k savršenstvu svoju svetost u strahu Božjemu!” (2. Korinćanima 7,1)
Budući da je to način na koji primamo snagu, zašto ne gladujemo i ne žeđamo za darom Duha? Zašto ne govorimo o njemu, molimo za nj i propovijedamo o njemu? Gospodin je spremniji
dati Duha Svetoga onima koji Mu služe nego što su roditelji spremi dati dobre darove svojoj djeci. Svaki bi radnik trebao Bogu upućivati molbe za svakidašnje krštenje Duhom. Skupine kršćanskih radnika trebaju moliti za osobitu pomoć, za nebesku mudrost da bi znali mudro planirati i ostvariti planove. Posebno trebaju moliti da Bog svoje izabrane izaslanike u misijskim poljima krsti obilnom mjerom svojeg Duha. Prisutnost Duha u Božjim radnicima dat će objavljivanju istine silu koju joj ne mogu dati nikakva čast i slava svijeta.
U posvećenom radniku za Boga, gdje god se nalazio, prebiva Duh Sveti. Riječi izgovorene učenicima, upućene su i nama. Duh Sveti pribavlja snagu koja će u svakoj situaciji poduprijeti duše koje se usred mržnje ovog svijeta trude i bore, i otvara oči za njihove promašaje i pogreške. U tuzi i nevolji, kad su izgledi mračni i budućnost zbunjujuća, kad se osjećamo bespomoćni i osamljeni — u takvim trenucima, kao odgovor na molitvu vjere, Duh Sveti donosi srcu utjehu.
Nije poseban dokaz da je netko kršćanin zato što u iznimnim okolnostima pokazuje duhovnu zanesenost. Svetost nije zanesenost, već život u skladu sa svakom riječi koja dolazi iz Božjih usta; to je vršenje volje našeg nebeskog Oca; to je pouzdanje u Boga u kušnji, u mraku kao i na svjetlu; to je hod u vjeri, a ne po gledanju; to je oslanjanje na Boga s neupitnim povjerenjem i počivanje u Njegovoj ljubavi.
Za nas nije bitno da znamo definirati tko je Duh Sveti. Krist nam kaže da je Duh Branitelj, “Duh istine koji izlazi od Oca”. O Duhu Svetom jasno je rečeno da dok bude uvodio ljude u svu istinu “neće govoriti sam od sebe” (Ivan 15,26; 16,13). (Djela apostolska, str. 32,33)