Budite oprezni u prihvaćanju

“novog svjetla” “Uistinu, nismo vam navijestili moć i dolazak našega Gospodina Isusa Krista držeći se lukavo izmišljene bajke.” (2. Petrova 1,16)
Trebamo se moliti za božansko prosvjetljenje i u isto vrijeme biti obazrivi da ne prihvaćamo sve što se naziva “novim svjetlom”. … Pokazano mi je da je to zamisao neprijatelja — da skrene pozornost ljudi na neke nejasne i nevažne pojedinosti, na nešto što nije u potpunosti otkriveno niti je od ključne važnosti za spasenje. … Moramo nastojati da se načela treće anđeoske vijesti istaknu jasno i razgovijetno. Veliki stupovi naše vjere izdržat će sav teret koji bude postavljen na njih. (Manuscript 82, 1894.; The Review and Herald, 4. studenoga 1965.) Naši se propovjednici moraju prestati baviti svojim neobičnim zamislima sa stavom: “Morate sagledati sve pojedinosti onako kako ih ja vidim, u protivnom ne možete biti spašeni.” Ostavite se tog samoljublja! Veliki posao koji treba obaviti u svakom je slučaju zadobivanje duša za Krista. … Na Božji će narod doći vrijeme nevolje, ali to nije nešto što treba neprestano napominjati ljudima i tako ih navoditi da vrijeme nevolje doživljavaju prije nego što dođe. Doći će do rešetanja među Božjim narodom, ali to nije sadašnja istina koju treba iznositi u crkvama. Rešetanje će biti posljedica odbacivanja sadašnje istine. Propovjednici ne trebaju misliti da su njihove ideje tako izvanredne i napredne da će svi koji ih ne prihvate biti izrešetani, i ljudi će ustati i krenuti naprijed u pobjedu. Sotona postiže cilj isto tako uspješno preko onih koji jure ispred Krista i čine ono što im On nikad nije povjerio, kao i preko onih koji ostaju u laodicejskom stanju, mlaki, zadovoljni svojim bogatstvom misleći da im ništa ne treba (vidi Otkrivenje 3,14-17). Te dvije skupine u istoj su mjeri kamenje spoticanja. Neki revnitelji koji su sve svoje snage upregnuli i usmjerili k tome da se pokažu originalnim, prave ozbiljnu pogrešku pokušavajući ostvariti nešto izuzetno, čudesno, zadivljujuće pred ljudima, nešto što po njihovom mišljenju drugi nisu u stanju shvatiti. Međutim, često ni oni sami ne znaju o čemu govore. … Neki su po naravi ratoborni. … Oni rado ulaze u raspravu, bore se za svoje mišljenje, ali bi bilo bolje da se toga ostave jer se kršćanske vrline tako ne razvijaju. Trudite se iz sve snage da postupate u skladu s Kristovom molitvom da Njegovi učenici budu jedno kao što je On jedno s Ocem (vidi Ivan 17,21). (Manuscript 82, 1894.; The Review and Herald, 11. studenoga 1965.)