“Ne povodi se za mnoštvom da činiš zlo; niti svjedoči u parnici stajući na stranu većine protiv pravde.” (Izlazak 23,2)
Biti poseban radi same posebnosti doista je ružno i ispod kršćanskog dostojanstva, ali biti poseban zato što je to nužnost proizišla iz štovanja Boga i jedino Njega — to čovjeku daje nebesko dostojanstvo. Ne smijemo se plašiti biti posebni kad to zahtijeva dužnost i kad na taj način uzdižemo i štujemo Boga. …
Nemojte težiti posebnosti da biste bili drugačiji, već da biste izbjegli grijeh i nepoštovanje Boga. U tom slučaju ne treba nam smetati čak ni ako je mnoštvo protiv nas. “Ne povodi se za mnoštvom da činiš zlo.” (Izlazak 23,2)
S obzirom na to da je Božji zakon u našem svijetu proglašen nevažećim, znači li to da je vrlina prestupati ga? Pred svijetom može izgledati kao prava sitnica to što se kršćanin usklađuje s drugima svetkujući nedjelju kao dan odmora umjesto sedmoga dana, ali Božja riječ kaže: sedmi dan je moj sveti dan. S druge strane, čovjek bezakonja kaže: “Ja vam dajem dan odmora i vi morate svetkovati prvi dan tjedna.” …
Bog ima Crkvu. To nije neka velika katedrala, niti državna ustanova, niti je sastavljena od različitih denominacija. To je narod koji ljubi Boga i drži Njegove zapovijedi. “Jer gdje su dvojica ili trojica sabrana radi mene, tu sam ja među njima.” (Matej 18,20) Tamo gdje je Krist, čak i sa skromnim brojem vjernika, to je Kristova Crkva, jer jedino Visoki i Uzvišeni, koji živi u vječnosti, može ustanoviti Crkvu.
Tamo gdje je prisutno dvoje ili troje koji ljube Boga i drže Njegove zapovijedi, predsjeda Isus, bilo to na nekom pustom mjestu na zemlji, u pustinji, u prostoru ograđenom zatvorskim zidinama. Božja slava prodire kroz zatvorske zidove preplavljujući slavnim zrakama nebeske svjetlosti i najmračniju tamnicu. Sveti mogu stradati, ali njihovo će stradanje, kao u slučaju apostola, širiti njihovu vjeru, zadobivati duše za Krista i proslavljati Njegovo sveto ime. Ni najogorčenije protivljenje koje pokazuju oni koji mrze Božje veliko mjerilo morala i pravednosti, ne treba i neće uzdrmati postojanu dušu koja se u potpunosti oslanja na Boga. …
Oni koji su vršitelji riječi grade na sigurnom. Vjetrovi i oluje progonstva neće uzdrmati njihov temelj jer je njihova duša utvrđena na vječnoj Stijeni. (Letter 108, 28. listopada 1886. — Pismo starijoj sestri i njezinom suprugu koji nisu prihvatili istinu o suboti)