Netko je pravilno rekao da u svijetu ima starih mladića i mladih staraca. Neki su i pored svoje starosti veseli, raspoloženi i srcem mladi, a drugi su u cvijetu mladosti namršteni i stalno nezadovoljni, kao da moraju sami nositi breme cijelog svijeta na svojim plećima.
Raspoloženje ovisi o prilikama i okolnostima, ali još i više o stanju srca. Srce puno ljubavi, nade i strpljivosti održavat će i širiti oko sebe vedrinu; ono će uvijek biti puno optimizma, jer je okrenuto prema sunčanoj strani života, prema sreći i napredovanju. Netko je rekao: “Veselo srce nadahnjuje srećom sve misli, i stalno živi u ozračju radosti. To ozračje ne košta ništa, niti se može platiti novcem, a ipak ima neprocjenjivu vrijednost. Ono je na blagoslov onima koji ga šire i onima koji se nađu u njegovu domašaju.”
Čovjek je utoliko sretniji ukoliko više svoju sreću dijeli s drugima. čak i onda kad se suoči s nezahvalnošću, kad umjesto zahvalnosti za svoja dobra djela primi zlo, on nije nesretan. Imao je zadovoljstvo dio svoje sreće ponuditi drugima — iako ga, možda, prožima blagi osjećaj žalosti što su nesretnici kojima je htio pomoći svoju bijedu povećali nezahvalnošću. Prava ljubav ne daje da bi primila, već stoga što osjeća zadovoljstvo davanja i usrećivanja drugih!
Neku djevojčicu omiljenu u svakom društvu upitali su: “Kako to da tebe svi vole?” Odgovorila je spokojno i nasmijano: “Mislim da je to stoga što i ja sve volim!”
Francuzi kažu: “Ljude se najlakše zadobiva nježnošću!”
Englezi su još duhovitiji: “Osa će se naći prije u medu negoli u octu!”
Netko je dobro primijetio: “Svako djelo nježnosti djelo je snage i predstavlja najbolji kapital prijateljstva. Zašto onda svoju snagu ne bismo upotrebljavali za stvaranje zadovoljstva umjesto što je trošimo na zadavanje boli?”
Kao što ljubav, sućut, pažljivost i nježnost prema drugima čine davatelja sretnim i zadovoljnim, tako i sebičnost, samoživost i sumnjičavost uvijek čine čovjeka nezadovoljnim i zavidnim. Sebičan čovjek ne trpi druge, uvijek ih smatra nedostojnima svoje pažnje, a sebe uzdiže i ističe, bez obzira zaslužuje li pohvalu ili prijekor. On uvijek brani sebe i svoje “ja”, i pokušava se drugima predstaviti u što ljepšem svjetlu, onakav kakav nije. Najgori među sebičnjacima su oni koji su toliko okorjeli da više i ne znaju zašto su sebični; više se raduju da drugi nemaju nego što bi se radovali da oni sami imaju; neprestano sve kritiziraju i osuđuju, gunđaju i zavide; ničim nisu zadovoljni i nisu spremni uložiti ni najmanji napor da pomognu bližnjima i olakšaju im životne terete.
Narodne poslovice nam često otkrivaju velike životne istine. Primjerice: “Najgori kotač najviše škripi!” Ili: “Prazan se klas oholo diže prema nebu, a rodni ponizno sagiba k tlu!”
Samo oni koji pomažu drugima mogu doživjeti mirnu i duboku radost. Njima je sve razmjerno dobro, a trude se da ono što je dobro postane još bolje. Na taj način iz dana u dan postaju sve sretniji i zadovoljniji. Njihovo je zadovoljstvo u pomaganju drugima, i svijet bi možda odavno propao da nije takvih među nama.
Nada je najdragocjenije životno blago, dostupno svakom ljudskom biću. Čak i oni koji ništa nemaju mogu imati nadu, a kad imaju nadu — imaju sve. S pravom je netko rekao kako je “nada najveća potreba u najljućem neimaštvu”. Nadu često nazivaju “sirotinjskim kruhom”. Ona je oslonac i pokretač; ona nadahnjuje na najveće podvige i uspjehe.
Priča se da je makedonski vladar Aleksandar Veliki, prigodom stupanja na prijestolje razdao prijateljima najveći dio svog imetka. Kad ga je netko zapitao što je sebi ostavio, Aleksandar je odgovorio: “Sebi sam zadržao ono što je najvrednije, zadržao sam nadu!”
Većina životnih planova utemeljeno je na nadi. Ona nas prati na našem životnom putu. S nadom liježemo, s nadom i ustajemo. S nadom polazimo na put, i ona nas prati na povratku. I ako svega nestane, ipak nam ostaje nada. Ona je neuništiva, neslomljiva, poput granitne stijene! Da nije nade koja nas jača, krijepi, hrabri, tjera naprijed — život bi bio mračan, nesiguran i mučan.
Mi se divimo velikanima. Njih nema mnogo. Nemaju uvijek ni pravu priliku da pokažu svoju veličinu, niti je sredina u kojoj se kreću uvijek svjesna njihove vrijednosti. Mnogi dugo vremena ostaju mali i nezapaženi. Ipak, ono čime se razlikuju od običnih ljudi nisu samo sposobnosti i talenti, već duboka svijest da im je Nebo povjerilo izuzetno poslanje, svijest o odgovornosti koja im je dana i svijest o dužnosti koju moraju izvršiti. Oni su spremni uložiti sve snage i sposobnosti, pa i sam život, da ostvare ono što smatraju svojim životnim pozivom. Pravi genij ne rasipa svoje snage, već ih usmjerava prema cilju; ne dopušta da ga bilo što skrene s puta dužnosti. Pravi su geniji skoro uvijek osamljeni, jer ih njihova veličina uzdiže iznad okoline koja ih ne može pratiti, ali je to cijena kojom plaćaju svoju osobitost.
Međutim, veličina se može postići i bez genijalnosti! Svatko među nama može svoje dužnosti obavljati časno i pošteno, na mjestu na koje je postavljen. To je prvi korak prema pravoj veličini!
Mi često govorimo i slušamo o junacima; ali to su oni koji su bili slični nama, koji su u nekom posebnom trenutku djelovali na izvanredan način, ne štedeći sebe i ne mareći za svoj život. Nisu svi ljudi veliki, niti junaci, ali bi svi mogli biti. Prilike za to pružaju nam se svakoga dana. Kad se junački odupremo kušnji, kad zlo nadvladamo dobrom, kad svoje znanje stavimo u službu neukih, kad svoj kruh podijelimo s onima kojima je potrebniji nego nama, kad se privremeno ili stalno odreknemo svoje ugodnosti ili udobnosti da bismo pomogli bližnjima, kad svoje srce otvorimo onima koji pate, kada tješimo, uzdižemo, hrabrimo — mi postajemo junacima! Danas su našem svijetu ovakvi junaci potrebniji od ičega. Više od svega današnjem je čovjeku potrebna pažnja, treba mu ljubav, on čezne za iskrenim srcem pravog prijatelja.
Neki odvjetnik u starom Rimu posjetio je poznatog stoičkog filozofa Epikteta prije suđenja. Mudrac nije bio oduševljen posjetom, jer je znao da je odvjetnik hvalisav i samoživ i da nikad i ni od koga ne prima savjete. Odbio je razgovor riječima: “Vi i niste došli da naučite neko novo načelo, već zato da kritizirate mene i moj stil življenja i ponašanja!”
Odvjetnik je morao priznati da je filozof u pravu: “Zaista je tako, ali kako bi i moglo biti drukčije! Kad bih se bavio načelima a ne ljudskim slabostima, ostao bih bez kuće i kućišta, poput vas!”
“Meni nije potrebno ništa više od onoga što već imam!”
“Kako to?” iznenadio se odvjetnik.
“Meni je potpuno svejedno hoću li imati ili nemati. Ne zanima me što je Cezar rekao, jer mu ne laskam. Moja je glava moje kraljevstvo, meni je i moja malenkost velika, a vama je sva vaša veličina premala; ja sam i gladan sit, a vi i siti uvijek gladni. Čovjek bez načela je sličan brodu bez krme i kompasa, koga svaki vjetar nosi kamo god hoće!”
Snaga volje sastavni je dio svakog uzornog karaktera. Bez volje nema ni napretka, ni snage, ni života. Bezvoljnost pridonosi slabosti, neodlučnosti i nemoći. Netko je rekao kako “čovjek i vodopad sami sebi prave put!” Žustri vođa sam sebi probija put, on i druge nosi snagom svoje volje.
Još je grčki filozof Platon zaključio da tražeći dobro drugima, nalazimo ga i za sebe. Mudri ljudi iz svoje i tuđe nesreće izvlače pouku. Nema tako oblačnog neba na kome mudar čovjek neće vidjeti sunčevu zraku. Kad se sunce potpuno skrije, on zna da je ono ipak tu i pita se radi kojeg je dobra skriveno od ljudskih očiju.
Pogled mudraca je uvijek spokojan, pun vedrine, smirenosti. Njegovo je srce uvijek toplo, a duša pozlaćuje sve čega se rukom dotakne. Ako mu u dio i padne neki teret, on ga radosno nosi, bez uzdisanja, ne trošeći snage na uzaludno jadanje. Razuman čovjek široka pogleda prvi će u mračnoj noći ugledati novu zoru. U zlo doba on će se nadati dobru, u bolesti će prvi prepoznati napore prirode da uspostavi poremećenu ravnotežu, u kušnji će pronaći put pobjede. U tuzi će ulijevati snagu i hrabrost. Njegovi će savjeti uvijek biti korisni i pravodobni.
Slušao sam o nekom uglednom građaninu koji je izgubio sve imanje i s obitelji bio izbačen na ulicu. Taj čovjek je ovako hrabrio sam sebe: “Pao sam u ruke pljačkašima i oni su mi sve oduzeli. Pa što onda? Ostavili su mi Mjesec i Sunce, imam pored sebe dragu suprugu i prijatelje koji će mi pružiti ruku pomoćnicu. Iako su mi uzeli zemaljsko blago, nisu mi mogli uzeti veselu narav, ni čistu savjest, ni vjeru u Boga, ni nadu u Nebo, ni sposobnost da im oprostim! Još sam živ i zdrav, još radim i borim se, i još mirno spavam!”
Ima i pesimista koji u svemu gledaju samo mračnu stranu. Iako nemamo mogućnosti dobiti uvijek ono što je najbolje, ipak možemo svjesno i odlučno od samog početka tražiti izlaz iz svakog problema. Što vjetar jače puše, to će prije rastjerati i odnijeti crne oblake koji su se navukli na nebo našeg života.
Briga i jad oslabljuju cijelo tijelo; zato se snagom volje moramo boriti da svladamo svoj pesimizam.
Kad je profesor Robinson, poznati pedagog, pri kraju života teško obolio, nije dopustio da njime zagospodari očajanje, niti da mu prije vremena oduzme ostatak snage. Jednom je prijatelju pisao da nalazi veliko zadovoljstvo, iako nepomičan, u promatranju razvoja i napretka svoga unuka: “Bezgranično se radujem što mogu proučavati i poticati razvoj te nevine duše.”
Iako bi se netko drugi žalio što mu se neumitna smrt približava i što mu bolest proždire snagu, Robinson se radovao što može makar nešto pridonijeti napretku mladog bića pred kojim je budućnost.
Život ima dvije strane, svijetlu i mračnu. Kad se oblaci navuku, moramo li zatvoriti oči pred preostalim sunčevim zrakama? Zraka sunca koja se zrcali u oku — donosi životnu radost, svjetlost i ljepotu. Padne li na hladno srce, zagrijat će ga, naiđe li na stradalnika, utješit će ga, udari li na mrak neznanja, rastjerat će ga, nadvije li se nad tugu, rastjerat će je! Bez zrake sunca nema života, nema pupoljka niti cvijeta, i sva čuda neba i Zemlje ostala bi neviđena.
Blagoje Samardžija