„U kaci sam gazio, od narod. nikog ne bijaše.“ (Izaija 63,3)
Kakvu bi potporu Krist imao od svojih zemaljskih rođaka da su vjerovali u Njega kao u Onoga koji je došao s Neba i da su surađivali s Njim u izvršavanju Božjeg djela! Njihovo nevjerovanje bacilo je sjenku na Isusov zemaljski život. Ono je predstavljalo dio gorčine čaše boli koju je On ispio za nas. … Svojim slabim mjerilima nisu mogli prozreti poslanje koje je došao ispuniti i stoga nisu mogli suosjećati s Njim u Njegovim kušnjama. Njihove grube, prijezirne riječi pokazivale su da nemaju pravo razumijevanje o Njegovom karakteru i da nisu prepoznali sjedinjenje božanske prirode s ljudskom. Često su Ga viđali obuzetog boli, ali umjesto da Ga utješe, svojim duhom i riječima samo su ranjavali Njegovo srce. …
Sve ovo učinilo je trnovitom stazu kojom je hodio. Nerazumijevanje u vlastitom domu toliko je žalostilo Krista da je za Njega bilo olakšanje otići tamo gdje ga nije bilo. … Često je mogao naći okrjepu samo u samoći i razgovoru sa svojim nebeskim Ocem.
Oni koji su pozvani da stradaju za Krista, koji moraju podnositi nerazumijevanje i sumnjičenje, čak i u vlastitom domu, mogu naći utjehu u pomisli da je Isus podnosio to isto. On suosjeća s njima. Poziva ih da u Njemu nađu zajednicu i potporu tamo gdje je On to nalazio – u zajednici s Ocem. Oni koji prihvate Krista kao svojega osobnog Spasitelja nisu ostavljeni kao siročad, da sami snose životne kušnje. On ih prihvaća kao članove nebeske obitelji; On ih poziva da Njegovog Oca nazivaju svojim Ocem. Oni su Njegova djeca, draga Božjem srcu, povezana s Njim najnježnijim i najtrajnijim vezama. On prema njima gaji bezgraničnu nježnost, koja toliko nadilazi ono što su naš otac ili majka osjećali prema nama u našoj bespomoćnosti – koliko je božansko iznad ljudskog. (Isusov život, 259,260)
Preporučujemo:
