Ako će ovaj svijet biti uništen, jeste li se ikada pitali tko će to učiniti? Hoće li netko pobijediti? Drugim riječima, čija će se zastava vijoriti iznad ruševina? Ima li Bog zastavu? Možemo li imati puno povjerenje u Njega, kada u ovom svijetu ima toliko onih koji se natječu i tvrde da upravo oni imaju istinu?
Danas su ulozi sve veći. Glasovi su sve snažniji. Okršaj kultura i religija sve je silniji. Mislili smo da su “sveti ratovi” iza nas, da su ostali u Srednjem vijeku. Vratili su se s osvetom.
Postoje ljudi koji su voljni uništiti vaš svijet ako ne bude po njihovom. Voljni su nestati u dimu i sa sobom na dno povući druge. Izjavljuju čvrstu odanost svojem Bogu i svojoj vjeri. Strastveno vjeruju da će se na kraju vijoriti njihova zastava.
Kako znamo što će opstati u takvom vremenu? Kako znamo što doista izražava odanost Bogu? Kako znamo koji će problem na kraju vremena podijeliti čovječanstvo?
U ovom poglavlju želim odgovoriti na ova pitanja. Mislim da Biblija daje neke važne smjernice koje prelaze granice koje razdvajaju kulture i religije.
Jedan od primjera odanosti koji zadivljuje, nalazi se u starozavjetnoj Knjizi proroka Daniela. U njoj je zabilježen sukob koji moćno progovara i u našim današnjim sukobima.
Treće poglavlje Danielove knjige prikazuje nam izvanredan prizor u dolini Duri, blizu starog Babilona. Tamo je bio postavljen golem zlatni kip kralja Nabukodonozora. Tisuće uzvanika iz njegovog kraljevstva bile su pozvane da mu odaju počast na veličanstvenoj svečanosti. Kralj je govorio: “Ja ću ostati dok drugi kraljevi i kraljevstva propadaju.” Babilon je, prema njegovom mišljenju, trebao trajati vječno.
Ali tek što se veliko mnoštvo poklonilo do zemlje pred kipom, nešto je omelo svečanost. Trojca mladića ostala su stajati. Bili su to mladi židovski plemići: Šadrak, Mešak i Abed Nego. Oni su kao roblje dovedeni u Babilon gdje su podučavani da upravljaju velikim kraljevstvom.
I sada strše kao tri stupa. Babilonski službenici brzo su obavijestili Nabukodonozora. To nije bila samo diplomatska pogreška. Bila je to izdaja. Izdaja zbog toga što su kraljevi vjesnici samo nekoliko trenutaka prije jakim glasom koji se razlijegao cijelom dolinom objavili proglas. Ove su riječi zapisane u trećem poglavlju:
“O narodi, plemena i jezici, evo što vam se naređuje: u času kad začujete zvuke roga, frule, citre, sambuke, psaltira, gajda i svakovrsnih drugih glazbala, bacite se na tlo i poklonite se zlatnome kipu što ga podiže kralj Nabukodonozor! Tko se ne baci na tlo i ne pokloni, bit će smjesta bačen u peć užarenu.” (Daniel 3,4-6)
Kralj je ovaj čin obožavanja smatrao ispitom odanosti. Nabukodonozor je tražio potpunu odanost. To je za trojicu Hebreja bila velika prepreka. Od djetinjstva su bili poučavani da je samo jedno Biće dostojno obožavanja. Klanjanje pred idolom bila bi izdaja njihove vjere. A opet, ako se ne poklone, bit će spaljeni!
Prilično teška odluka! Što biste vi učinili u takvoj neprilici? Koliko vam je važno pokazivanje vjernosti? To je važno pitanje za nas danas, kada su bombaši samoubojice voljni raznijeti sebe i nevine prolaznike kako bi iskazali svoju vjernost nekom cilju.
Zanimljivo je primijetiti da Nabukodonozorov proglas u Bibliji ima upadljivu paralelu. Ponavlja se u Otkrivenju. Otkrivenje 13 govori o izazovu s kojim će se suočiti Božji narod na svršetku vremena. Antikrist će postaviti kip svojem predstavniku, zvijeri:
“Čak joj je bilo dopušteno da udahne život kipu Zvijeri, tako da kip Zvijeri progovori i prouzrokova da se pobiju svi ‘koji se ne htjedoše pokloniti kipu Zvijeri’. Ona čini da svi — mali i veliki, bogati i siromašni, slobodni i robovi — udare sebi žig na desnicu ili na čelo i da nitko ne može ni kupiti ni prodati ako nema udaren žig: ime Zvijeri ili broj njezina imena.” (Otkrivenje 13,15-17)
Ovaj će proglas ispitati našu odanost u posljednje vrijeme. Primijetite sličnosti između Nabukodonozorovog proglasa i proglasa iz Otkrivenja:
- U oba slučaja svjetski vođa pokušava prisiliti na obožavanje kipa.
- U oba slučaja postoji nešto što se suprotstavlja Božjoj izravnoj zapovijedi da obožavati treba samo Njega.
- U oba slučaja svi oni koji se ne pokore, osuđeni su na smrt.
Kome ćemo se pokloniti? To je glavno pitanje. U nekom trenutku vjernici će se suočiti s velikom vjerskom i političkom silom, koja će tražiti našu punu odanost. A sve će se vrtjeti oko obožavanja. To je ta zastava. Postoji pravo i lažno obožavanje. Sama činjenica da netko govori u Božje ime, ne znači da poziva na pravu vrstu vjernosti. Mogu mahati jurišnim puškama i izgovarati hvale.
Znate da tema obožavanja prožima cijelu Knjigu Otkrivenja:
- U 4. poglavlju Otkrivenja, ispred Božjeg prijestolja klanjaju se živa bića, okružena smaragdnom dugom. Ona izjavljuju dan i noć: “Svet, svet, svet Bog, Gospodar, Svemogući.” (Otkrivenje 4,8)
- U 5. poglavlju tisuće i tisuće anđela podižu svoje glasove: “Dostojno je ‘Janje’ koje je ‘zaklano’.” (Otkrivenje 5,12)
- U 7. poglavlju veliko mnoštvo iz svakog naroda na zemlji podiže palmine grančice pred Bogom u znak zahvalnosti zbog svojeg spasenja (Otkrivenje 7,9.10)
Ovakve se slike ponavljaju dok ne dođemo do radosnog obožavanja u novom Jeruzalemu gdje narodi hode u Božjoj svjetlosti. No promotrimo malo kako se ova tema izoštrava i dolazi u žarište u samom srcu knjige. Otkrivenje 12 i 13 prikazuje nam simbolična stvorenja koja predstavljaju zle sile na svijetu — zvijer, zmaja i lažnog proroka. Oni pokušavaju pridobiti sve ljude da se poklone kipu zvijeri.
A onda u Otkrivenju 14 nalazimo dramatični Božji odgovor na ovaj veliki izazov — Njegov odgovor na lažno obožavanje. To je posljednje upozorenje svemoćnog Boga ovom svijetu. Objavljuju ga tri anđela koji lete posred neba, koji navješćuju neprolaznu Radosnu vijest. Evo što govore: “Bojte se Boga i zahvalite mu, jer je došao čas njegova Suda! Poklonite se Stvoritelju neba i zemlje, mora i izvora voda!” (Otkrivenju 14,7)
Koga smo pozvani obožavati? Stvoritelja neba i zemlje, Onoga koji udahnjuje život svakom stvorenju. Samo naš Stvoritelj ima nam pravo suditi; mi smo odgovorni Njemu i jedino Njemu. Istinsko bogoštovlje usredotočuje se na Boga koji stoji iznad nas kao Stvoritelj i Sudac. Njemu trebamo biti odani.
Anđeli iz Otkrivenja 14 dalje upozoravaju na strašnu sudbinu onih koji obožavaju zvijer: “Tko god se pokloni Zvijeri i njezinu kipu … ‘pit će vino’ Božje srdžbe koje ‘stoji natočeno, čisto, u čaši njegova gnjeva’!” (Otkrivenje 14,9.10)
Primijetite da ovdje nalazimo protutežu poruci prvog anđela. Ne smijemo obožavati zvijer, već Stvoritelja. Ovo su dva suprotna izbora. Jedan nas poziva na lažnu vjernost nečemu što je načinio čovjek. Drugi nas poziva da damo slavu Bogu i obožavamo Ga kao Stvoritelja.
Smrtonosno je obožavati zvijer. Kako ćemo se oduprijeti pritisku da se prilagodimo? Kako ćemo se oduprijeti obožavanju njezinog kipa? Tako što ćemo izgraditi bezuvjetnu vjeru u našeg Stvoritelja. Njegov autoritet mora biti iznad svega drugog.
Bog nam je dao mogućnost da redovito, svakog tjedna izražavamo svoju vjernost Stvoritelju. To je dokaz naše predanosti Njemu kao Stvoritelju i Gospodinu. Tako pokazujemo svoju odanost. Izražavamo svoju vjernost. Ta mogućnost nalazi se u četvrtoj zapovijedi. Mnogi kršćani su je zanemarili:
“Sjeti se da svetkuješ dan subotni. Šest dana radi i obavljaj sav svoj posao. A sedmoga je dana subota, počinak posvećen Jahvi, Bogu tvojemu. Tada nikakva posla nemoj raditi: ni ti, ni sin tvoj, ni kći tvoja, ni sluga tvoj, ni sluškinja tvoja, ni živina tvoja, niti došljak koji se nađe unutar tvojih vrata. Ta i Jahve je šest dana stvarao nebo, zemlju i more i sve što je u njima, a sedmoga je dana počinuo. Stoga je Jahve blagoslovio i posvetio dan subotni.” (Izlazak 20,8-11)
Zašto nam je upućen poziv da svetkujemo sedmi dan, subotu? Zato što je to spomenik stvaranja. Povezuje nas sa Stvoriteljem. To je odmor nakon Božjeg završenog djela. Četvrta zapovijed poziva nas da se sjetimo Onoga koji je stvorio nebo i zemlju.
Subota je, dakle, znak naše ljubavi i odanosti našem Stvoritelju. Subota nas čuva od vjernosti pogrešnom gospodaru. Razmislite ponovno o antikristovom proglasu iz Otkrivenja, proglasu koji nalaže da se svako stvorenje pokloni kipu zvijeri — pod prijetnjom smrti.
Posljednja knjiga u Bibliji, Otkrivenje, uči nas da na svijet dolazi vatrena kušnja, vrijeme najveće nevolje u povijesti. Božji sljedbenici bit će u teškoj kušnji u vezi s vršenjem Božjih zapovijedi i bit će prisiljavani na lažno obožavanje.
Mi moramo biti sigurni da obožavamo pravog Boga na pravi način. To je glavno pitanje. Tri mlada Hebreja koji su stajali u dolini Duri, dobro su to razumjeli. Pogledajmo kako se nastavlja njihova priča.
Kralj Nabukodonozor je, naravno, bio bijesan što je netko omeo njegov trenutak slave. Zapovjedio je da mu dovedu mladiće. Pokazao je na užarene peći. Zajedljivo je upitao: “Koji je taj bog koji bi vas izbavio iz ruke moje?” (Daniel 3,15)
Odgovor koji daju ovi mladi Hebreji zadivljuje. Oni bez straha odgovaraju kralju: “Ne treba da ti odgovorimo na to. Bog naš, kome služimo, može nas izbaviti iz užarene peći. … No ako toga i ne učini, znaj, o kralju: mi nećemo služiti tvojemu bogu niti ćemo se pokloniti kipu što si ga podigao.” (Daniel 3,16-18)
Ovi su mladići bez oklijevanja odgovorili na kraljev oholi izazov. Posvjedočili su o svojoj vjeri u Boga neba i zemlje. Bili su odani Bogu i u slučaju da ih ne spasi od smrti.
Kako je sve završilo? Dakle, gnjevni je Nabukodonozor dao sedmerostruko užariti peći. Zatim je Hebreje dao baciti u oganj. Činilo se da ih njihov Bog neće spasiti.
No On je to učinio. Usred užarene peći čudesno se pojavio kraj njih. Nabukodonozor je zapanjeno gledao još jedan lik u peći, koji je stajao uz tri mladića koje je bacio u plamen. Uzviknuo je: “Ali ja vidim četiri čovjeka, odriješeni šeću po vatri i ništa im se zlo ne događa; četvrti je sličan sinu Božjemu.” (Daniel 3,25)
U peć su bila bačena tri mladića. Ali tamo su bila četvorica i bili su živi! Šadrak, Mešak i Abed Nego šetali su usred plamena sa Sinom Božjim na svojoj strani!
Danielova knjiga uči nas nešto vrlo važno — da se ne trebamo plašiti posljednje krize koja se najavljuje u Otkrivenju. To može biti prilika da vrlo blisko osjetimo svojeg moćnog Gospodina. Ovi mladi Hebreji uprli su svoje oči u velikog Boga. U času kušnje ustanovili su da je veliki Bog s njima. To čini za nas bezuvjetna vjera i predanost Bogu. Približit će nam Boga u najgorim trenucima.
Ispričat ću vam priču o izvanrednom čovjeku koji je imao ovakvu vrstu vjere. Ovaj događaj zabilježio je veliki indijski evanđelist Sundar Singh. Tijekom jednog od njegovih brojnih putovanja kroz Himalaje, upoznao je tibetanskog propovjednika, koji je bio vrlo poštovan. Ovaj je čovjek propovijedao Krista bez straha od nevolja, iako su drugi propovjednici bili nasilno progonjeni. Evo zašto:
Dok je služio kao tajnik kod jednog lame, posjetio ih je kršćanin iz Punjaba i iznio mu Evanđelje. Uskoro je i on postao Isusov sljedbenik. Prvi koji je za to saznao bio je njegov gospodar, budistički lama, koji je bio neuki fanatik.
Nakon nekoliko dana propovjednik je bio osuđen na smrt. Snažni ljudi umotali su ga u mokru kožu goveda jaka i čvrsto je zašili. Ostavili su ga ispred zidina lamskog samostana — na užarenom suncu. Tamo će ga koža koja se bude sušila i grčila, zgnječiti.
No propovjednik nije umro. Zato su kroz kožu jaka zaboli užaren ražanj u njegovo tijelo. Poslije su s njega oderali kožu jaka i povlačili ga kroz ulice do odbačene hrpe gnoja izvan grada. Nakon daljnjeg zlostavljanja bacili su ga na gomilu gnoja. Njegovo tijelo nije pokazivalo znakove života. Gomila se razišla. Salijetali su ga strvinari.
No osakaćena žrtva nije bila mrtva. Nekako je uspio otpuzati i doći k sebi. A zatim, umjesto da bježi, došao je natrag u selo i počeo propovijedati o Kristu. Još uvijek je svjedočio o svojoj vjeri. Govorio je o velikom Bogu koji ga je spasio. I sada su ga ljudi slušali sa strahopoštovanjem.
Ona trojica Hebreja u užarenoj peći također su ostavila snažan dojam. Kralj Nabukodonozor dojurio je do ruba peći i pozvao ih da iziđu. Dok su izlazili, skupilo se veliko mnoštvo. Primijetili su da im kosa nije bila opaljena! Čak im ni odjeća nije zaudarala po dimu!
Vatrena kušnja spalila je jedino konope kojima su bili vezani. To ih je oslobodilo od spona. Šadrak, Mešak i Abed Nego izišli su iz peći kao pobjednici.
Kralj Nabukodonozor je po prvi put shvatio da na Nebu postoji Bog i da je mnogo veći nego što će on ikada biti. Priznao je da su ova trojica Hebreja “sluge Boga Višnjega” (Daniel 3,26). Do ovog trenutka kralj je, uz pomoć svojeg golemog zlatnog kipa, sâm pokušavao biti božanstvo.
No sada je dao iznimno priznanje:
“Blagoslovljen bio Bog Šadrakov, Mešakov i Abed Negov, koji je poslao svog anđela i izbavio svoje sluge, one koji se uzdahu u njega te se ne pokoriše kraljevoj naredbi, već radije predadoše svoje tijelo ognju negoli da štuju ili se klanjaju drugome osim svome Bogu!” (Daniel 3,28)
Nabukodonozorov bijes pretvorio se u poštovanje. Shvatio je da je važna druga vrsta vjernosti. Shvatio je da treba obožavati pravoga Boga na pravi način. Treba se pokloniti Bogu koji nas ne zaboravlja u vrijeme nevolje.
Taj Bog zaslužuje našu vjernost danas.
Prijatelji moji, povijest ide k svojem vrhuncu. Za vlast nad ovim planetom bore se dvije vrste vjernosti, dvije vrste obožavanja. Ili ćemo obožavati Stvoritelja, ili ćemo obožavati ono što je načinio čovjek. Ili ćemo obožavati Gospodara neba i zemlje, ili nekoga tko nam obećava raj na zemlji. Ili ćemo vjerovati nevidljivom, svetom Bogu, ili ćemo biti zaslijepljeni blještavilom kipova i slika. Ili ćemo stajati uz istinu, ili će nas pregaziti gomila. Riječi prorokâ odjekuju kroz sva vremena. Oni i nama danas uz zvuke trube govore:
“Dadoh im i svoje subote, kao znak između sebe i njih, neka znaju da sam ja Jahve koji ih posvećujem.” (Ezekiel 20,12)
“Blago čovjeku koji čini tako i sinu čovječjem što se toga pridržava: koji poštuje subotu da je ne oskvrni i koji ruke svoje čuva od svakoga zla djela.” (Izaija 56,2)
“Blago onima koji tvore zapovijesti njegove, da im bude vlast na drvo života, i da uđu na vrata u grad.” (Otkrivenje 22,14 — Karadžić)
U malim i velikim stvarima otvaraju se bojišnice. Mržnja se skriva ispod vjerskog zanosa. Fanatična vjernost tvrdi da ima jedinu pravu vjeru. “Moja strana” i “moja tradicija” zamjenjuju Božji zakon. Crte razgraničenja povlače se između Sotoninog i Kristovog kraljevstva. A loši momci ne dolaze uvijek u crnom. Ne možemo samo osuditi ovu ili onu skupinu ili otpisati ovu ili onu kulturu.
Kao što je Isus rekao, pšenica i korov rastu zajedno. Dobri i zli međusobno se miješaju. Ali crta razgraničenja nije poremećena. Prolazi kroz srce svakog pojedinca. Postoji jasna razlika. Kome smo mi vjerni? Klanjamo li se pred Nekim tko je veći i silniji od nas? Ili se klanjamo pred likom koji smo stvorili — kipom ili slikom koji se uklapa u naše predrasude, tradiciju i osobnu istinu?
Ja želim stajati poput one trojice hrabrih Hebreja u ravnici Duri. Želim sada stajati uz njih. Želim stajati uz njih u posljednje vrijeme. I siguran sam da njihovu vjeru može imati svaki pojedinac. To je vjera koja će stajati uspravno kada naiđu nevolje. To je pitanje perspektive. Što ćemo izabrati kao središte svojeg života? Koga ćemo staviti na prvo mjesto? Čija istina ima prednost?
Pozivam vas da se sjetite Stvoritelja svake subote. Učinite to sada, prije nego što postane prekasno. Svetkovanje subote promijenit će vaš život. Izgradit će vašu vjeru prije nego što izbije kriza.
Stvoritelj, Gospodar, Sudac, Zakonodavac, Otkupitelj i Onaj koji nas najviše voli — samo On zaslužuje da Ga obožavamo. Subota je Njegova zastava. Ona stoji iznad naših života kao veliki simbol naše unutarnje predanosti našem Stvoritelju. Postoje mnoge krivotvorine, no samo je jedan Bog Stvoritelj, a subota poziva čitavo čovječanstvo natrag k Njemu. Zavijorite Njegovu zastavu i On će biti uz vas danas, sutra i zauvijek. On će biti s vama i u ognju.
* * *
Oče, priznajemo da si Ti naš Stvoritelj i Otkupitelj. Hvala Ti što nas možeš izbaviti, bez obzira na to koliko nam se nadmoćnim činio neprijatelj. Znamo da dolaze vremena kada će naša vjernost biti na ispitu. No znamo da nas Ti možeš učiniti odanima, hrabrima i pravednima. Vjerujemo u Tebe kao našeg Boga. Pomozi nam da svakog dana usred sukoba razvijamo povjerenje u Tebe. Budi kraj nas kad se nađemo u ognju. U Isusovo ime molimo, Amen.
Mark A. Finley