Danasnji krscanin

Crkva i njezini kritičari

Photo Credit: ADAMS/Tor Tjeransen

Živimo u posljednjim danima ljudske povijesti, a Sotona je ispunjen “velikim gnjevom, svjestan da ima samo još malo vremena” (Otkrivenje 12,12). U svojoj borbi protiv naroda ostatka “koji vrše Božje zapovijedi i čuvaju Isusovo svjedočanstvo” (r. 17), Sotona poseže za oruđima iz redova samog Božjeg naroda kao svojih najučinkovitijih pomoćnika (vidi Matej 13,24-30). Tvrdeći da su dio Božjeg naroda te očitujući gorljivost za naviještanjem istine, takvi “pomoćnici” vrlo uspješno uvode u crkvu isti ratoborni duh koji je oduvijek bio svojstven “tužitelju naše braće” (Otkrivenje 12,10).

Dok nas Krist s jedne strane opominje da ne sudimo o unutarnjim namjerama drugih (Matej 7,1), s druge nas strane potiče da ispitujemo osobine i značajke takozvanih “navjestitelja istine”, kako bismo izbjegli pasti pod utjecaj njihovog zavodljivog učenja (Matej 7,15-23). U svojoj knjizi Remnant Church(Crkva ostatka), Ellen G. White nas opominje da budemo na oprezu kad je riječ o pojedincima koji optužuju Crkvu. Stoga trebamo podrobnije razmišljati o osobinama i načinu djelovanja kritičara, kako nas ne bi zaveli i podijelili naše zajednice.

 

Osobine kritičara

Neki kritičari crkve navodno vode uobičajen život i nemaju nikakvih osobnih problema. Stoga bi bilo pogrešno sve osobine dodijeliti svim kritičarima. No mnogi od njih (a mnoge osobno poznajem ili sam životopisne činjenice dobio od drugih) očituju barem neke od osobina koje ću sada navesti.

1. Duh optužbe.Kritičari obično nisu zadovoljni samo raspravom o zamislima ili konceptima. Kako bi zadobili pozornost, osjećaju se pozvanima da optužuju utjecajne ljude i negativno ih etiketiraju. Takvim načinom samoobrane oni prebacuju pozornost sa svojih osobnih problema na navodne probleme drugih. U tom postupku koriste neistine koje oni koji ih slušaju ne mogu uvijek prepoznati kao takve.

2. Osobne frustracije.Također, mnogi su kritičari razočarani budući da nisu stavljeni na vodeći položaj, ili nisu zadobili priznanje javnosti, ili su izgubili neki položaj u društvu. Nesposobni da se suoče s patnjom zbog takvog gubitka, svoju vlastitu gorčinu prebacuju na druge.

3. Moralni i obiteljski problemi.Veliki broj kritičara su bili emocionalno pogođeni posljedicama preljuba, ili su traumatizirani gubitkom bračnog druga (zbog smrti ili razvoda). Bez stabilnosti koju daju dobro ustrojene obiteljske okolnosti, takvi pojedinci naginju tome da poremete druge dijelove društva, uključujući i crkvu.

4. Financijske poteškoće.Neki od najogorčenijih kritičara su ljudi koji su u gospodarskom smislu bili dobro stojeći, pa su upali u novčanu nestabilnost. U mnogim slučajevima takvi pojedinci postaju nevjerni u desetini i prinosima. Optužujući crkveno vodstvo za korupciju i zlopotrebu novčanih sredstava, neki kritičari čak koriste crkvena sredstva za svoje vlastite ciljeve.

5. Problemi sa samopoštovanjem.Osobe koje su u djetinjstvu zlostavljane, ili su psihički ili emocionalno nestabilne, stalno gledaju kako će naći nešto što će im podići samopoštovanje. Ne mogu se pozitivno promicati unutar mjesne crkve te koriste kritizerstvo kao pomagalo kojim će nadomjestiti svoje osobne frustracije. Nije im dopušteno propovijedati, pa često ostaju u zadnjim redovima crkve kritizirajući govornika.

6. Sebičnost.Gotovo svi kritičari koje poznajem su egocentrični ljudi koji sebe i svoje zamisli nameću kao obrazac duhovnog ponašanja za druge. One koji se slažu s njima smatraju dobrim kršćanima, a oni koji se ne slažu s njima su, prema mišljenju kritičara — otpadnici. Vlastite zamisli vide kao najbolje, a svoje prosuđivanje kao najpouzdanije.

7. Individalizam i neovisni stavovi.Sebičnost izaziva u takvim kritičarima samodostatan i neovisni stav koji ih odvaja od zajedničkog razmišljanja u crkvi. Za takve je sloboda osobnog promišljanja daleko bitnija od savjeta braće. Sve koji se ne slažu s njima smatraju podređenima i nedostaje im pravog demokratskog duha.

8. Emocionalni poremećaj.Čini se kako mnogi kritičari crkve pate od takozvanog opsesivno-kompulzivnog poremećaja ličnosti (OCD). Oni iskazuju neobuzdanu agresivno-opsesivnu silu protiv ljudi koji se ne slažu s njima. Svakoga tko im se suprotstavlja smatraju neprijateljem protiv kojega se trebaju boriti u Božje ime.

9. Sklonost uopćavanju.Ljudska bića imaju prirodnu sklonost generaliziranju ili uopćavanju, ali kritičari su majstori na tom području. Oni kao primjer uzmu neko nedolično ponašanje jednog crkvenog vođe ili manje skupine vođa, te to promiču kao prevladavajuću osobinu cijele vjerske zajednice. Sukladno tome oni mogu dvadeset milijuna članova Crkve smatrati odgovornima za nedolično ponašanje jednog ili nekoliko pojedinaca (vidi Ezekiel 18,20).

 

Spomenute osobine često obilježavaju kritičare crkve, a osvješćivanje o postojanju takvih osobina kod njih može nam pomoći da razumijemo profil kritičara. No, nabrajanje njihovih osobina ne može nam samo po sebi objasniti zašto takvi ljudi uspiju zadobiti značajan broj sljedbenika. Stoga moramo promisliti i o strategijama kojima se služe kako bi promicali svoje stavove.

 

Strategije kritičara

Strategije kojima se kritičari služe kako bi proširili svoj kriticizam mogu biti onoliko različite koliko su različiti i sami kritičari. Od najčešćih strategija možemo nabrojiti sljedeće:

1. “Dublje” poznavanje Biblije i spisa Ellen G. White.U doba kad mnogim članovima crkve nedostaje dublje poznavanje Biblije i spisa Ellen G. White, kritičari promiču sebe kao jedine koji imaju takvo znanje. Kad za to postignu priznanje, ne ustručavaju se prenaglasiti ono što im se u nadahnutim spisima sviđa, dok, s druge strane, zanemaruju one dijelove koji ih ne zanimaju.

2. Psihosocijalna manipulacija.Jedan od najčešćih načina na koji dolaze do pozornosti svojih slušatelja jest da nauče napamet i u javnosti iznose puno redaka iz Biblije ili ulomaka iz spisa Ellen G. White. Recitirajući ulomke koje nitko od njihovih slušatelja nije zapamtio, kritičari stječu ugled kao da znaju više nego itko drugi te da se njihovo znanje treba prihvatiti kao “novo svjetlo” božanskog podrijetla.

3. Navodna originalnost.Kritičari zanemaruju ili iskrivljuju povijesne izvore svojih zamisli, ostavljajući tako dojam da se napokon (!) našao netko dovoljno pošten, netko tko će obnoviti istinu u njezinoj biblijskoj čistoći i otkriti prijevaru vjerske zajednice. Slušatelji sa slabijim poznavanjem činjenica tako ne shvaćaju da je takozvano “novo svjetlo” samo stari nauk koji je bio krivo shvaćen te da se crkva već ranije u povijesti suočila s njim.

4. Potkopavanje vodstva u crkvi.U nemogućnosti da uvjere vodstvo crkve u svoje poglede, kritičari počinju optuživati, pokušavajući dobiti sljedbenike koji će više vjerovati njima nego crkvenim vođama. Apostol Petar je upozorio da će se u posljednjim danima pojaviti “obijesni i drski” ljudi koji “preziru vrhovništvo Gospodnje” i “ne boje se uvredljivim riječima napadati Slave” (2. Petrova 2,10).

5. Autobiografsko izlaganje.Svjesno ili nesvjesno, kritičari koriste još jednu strategiju: na crkvu ili njezino vodstvo prebacuju svoj vlastiti antikršćanski i neetički profil. Koristeći se načelom rada zrcala, oni sebe ogledaju u drugima, optužuju ih za svoje vlastito ponašanje. Stav samoprijezira vodi ih k tome da svoje vlastite frustracije prebacuju na druge.

6. Drže da su “spasitelji” crkve, ili da spašavaju od crkve.Nakon što potkopaju povjerenje u crkveno vodstvo, kritičari stavljaju sebe u položaj da ih se prepozna kao jedine vjesnike istine i prave vođe Božjeg naroda. Tako se kod dijela vjernika ipak uspijevaju domoći voditeljskog položaja, koji im na drugi način crkva nikada ne bi povjerila.

7. Sindrom mučenika.Kad se crkva odluči da ih pravilno disciplinira, kritičari se obično prikazuju kao žrtve crkvenog sustava, za koji tvrde da je jednako nesnošljiv kao i onaj koji je progonio Martina Luthera. Uspoređujući se s mučenicima, dobivaju samo još više simpatizera, koji su vođeni prirodnom ljudskom sklonošću za promicanjem pravde i obranom “žrtve” (one koje se disciplinira), a kažnjavanjem “agresora” (one koji provode disciplinski postupak).

8. Dijeljenje crkava.Koliko god privlačan ili pun uvjeravanja bio nečiji govor, slušatelji moraju procijeniti ono što čuju na način da si postave sljedeća pitanja: Kakvi su plodovi rada tog pojedinca (Matej 7,20)? Osnažuju li njegove ili njezine riječi vjeru, ljubav i jedinstvo vjernika (Ivan 17,21)? Nažalost, rad takvih kritičara često proizvodi snažan kritički duh i veliki osjećaj osobne nadmoći koji je u izravnom sukobu s Kristovom vjerom (vidi Matej 5,43-48).

 

Kritičari se mogu služiti i drugim strategijama, ali ove navedene su najčešće. Kao članovi Kristovog Tijela ne smijemo dopustiti da nas takve strategije odvoje od “vjere koja je jedanput zauvijek predana svetima” (Juda 3).

 

Zaključak

Mnogi kritičari mogu biti iskreni u svojim tvrdnjama, no njihovo optuživanje niti jača vjeru, niti promiče zajedništvo crkve. Ellen G. White upozorava da takvi ljudi neće ući u Božje kraljevstvo. Ona kaže: “Vidjela sam kako se neki duhovno suše. Živjeli su neko vrijeme budno pazeći da njihova braća budu ispravna — pazili su na svaku pogrešku ne bi li izazvali nevolju. I dok to rade, njihove se misli ne bave Bogom, ni Nebom, ni istinom, već onim što Sotona želi — nečim drugim. Svoje su duše zanemarili; oni rijetko kad vide ili osjećaju vlastite pogreške jer su zaokupljeni praćenjem pogrešaka drugih pa ne stignu pogledati vlastitu dušu ili istražiti svoje vlastito srce. Njihovu pozornost privlači nečija odjeća, šešir ili pregača. Moraju razgovarati s ovim ili onim, i to je dovoljno da se utroše tjedni. Vidjela sam da se sva pobožnost nekolicine jadnih duša sastoji u praćenju odijevanja i postupaka drugih, kako bi kod njih našli neku pogrešku. Ako se ne promijene, za njih neće biti mjesta na Nebu jer bi tamo našli pogreške i na samome Gospodinu.” (Ellen G. White, Svjedočanstva za Crkvu,sv. 1, 132)

Božja Crkva ostatka se kroz svoju povijest stalno suočavala s ratobornim kritičarima, a djelovanje takvih će postati sve učestalije što se više bližimo kraju vremena. No Crkva ima slavno Božje obećanje: “‘Nikakvo oružje protiv tebe načinjeno neće uspjeti; i svaki jezik koji se na te digne na sudu, ti ćeš osuditi. To je baština slugu Gospodnjih, i od mene je pravednost njihova’, riječ je Gospodnja.” (Izaija 54,17 — Varaždinska Biblija)

 

Alberto R. Timm suradnik je direktora za upravljanje spisima Ellen G. White pri uredu Generalne konferencije. Članak je objavljen u časopisu za crkvene starješine “Elders Digest”, srpanj/rujan 2015.

Podijeli