“Hajde i najprije se izmiri s bratom, pa onda dođi i prinesi dar svoj!” (Matej 5,24)
Oni koji su postavljeni da čuvaju duhovne interese Crkve, trebaju pružiti pravi primjer, bez zavisti, ljubomore ili sumnjičavosti, uvijek pokazujući onaj isti duh ljubavi, poštovanja i učtivosti koji žele potaknuti u svojoj braći. Trebamo obratiti pozornost na upute Božje riječi. Spriječimo svako očitovanje neprijateljstva i neljubaznosti, uklonimo svaki korijen gorčine. Kada se među braćom pojavi nesloga, slijedimo strogo Spasiteljevo pravilo. Uložimo svaki mogući napor da postignemo pomirenje; ali ako stranke tvrdoglavo ustraju na sukobu, one trebaju biti razriješene dužnosti dok se ne slože.
Ako se u Crkvi pojave nevolje, neka svaki vjernik ispita svoje srce da vidi nije li on uzrok nevolje. Duhovna oholost, želja za vlašću, častoljubiva težnja za čašću ili položajem, nedostatak samosvladavanja, popuštanje strastima ili predrasudama, nepostojanost ili nedostatak prosuđivanja — sve to može uznemiriti Crkvu i žrtvovati njezin mir.
Teškoće često uzrokuju ogovarači, čija došaptavanja i pretpostavke truju umove koji ništa ne slute i razdvajaju najprisnije prijatelje. Tvorce pakosti obično potpomažu u njihovom zlodjelu mnogi koji stoje otvorenih ušiju i sa zlom u srcu govore: “Reci meni … a ja ću drugima.” Ovaj grijeh ne smijemo trpjeti među Kristovim sljedbenicima. Nijedan kršćanski roditelj ne smije dopustiti da se ogovaranje njeguje u obiteljskom krugu ili da se izgovore podcjenjujuće primjedbe o vjernicima Crkve.
Kršćani trebaju smatrati vjerskom dužnošću da potisnu duh zavisti ili suparništva. Oni se trebaju radovati dobrom glasu i napretku svoje braće, premda njihov karakter ili dostignuća izgleda da su bačeni u zasjenak. … Trebamo težiti za pravom dobrotom, a ne veličinom. Oni koji posjeduju Kristov um, imat će ponizno mišljenje o sebi. Oni će raditi na čistoći i napretku Crkve i radije će žrtvovati svoje probitke i želje nego da uzrokuju neslogu među braćom. (Svjedočanstva za Crkvu, sv. 4, str. 207,208)