“O nerazumni Galaćani! Tko vas začara, vas kojima je Isus Krist kao razapeti bio stavljen pred oči?” (Galaćanima 3,1)
Otkupljenje koje nam je Gospodin osigurao na golgotskom križu trebalo bi nas dovesti do poslušnosti Božjem zakonu, omogućivši nam da Njegovom pravednošću koja nam se daje držimo Božji zakon. …
Ništa što čovjek uradi, bez obzira na njegov položaj, ne može se usporediti s tim velikim djelom u korist palog čovjeka. Ta tema je tako veličanstvena, tako važna. Zašto onda tako malo njih obraća pozornost na nju? Ljudi se ponašaju kao da nema duša koje treba spasiti, kao da Nebo ne treba zadobiti, a pakao izbjeći. Što to znači?
Apostol Pavao kaže: “O nerazumni Galaćani! Tko vas začara, vas kojima je Isus Krist kao razapeti bio stavljen pred oči?” (Galaćanima 3,1) Ta istina je za apostola bila tako velika, tako jasna, tako važna da je samo opčinjavajućoj sotonskoj sili mogao pripisati ustrajavanje u bezbožnosti i zanemarivanje tako velikog spasenja, budući da su u pitanju bili vječni interesi. A zar sada nema mnogo onih koji su tako opčinjeni Sotonskim lukavstvom da nisu poslušni istini, da ne uviđaju prednosti koje donosi poslušnost? Tko je dakle nerazuman? To su oni koji ne traže pomoć od Gospodina da bi mogli prestati kršiti Njegov Zakon.
Ništa nije tako uvredljivo za Boga kao grijeh. Umjesto da obezvređuje Božji zakon nastavljajući griješiti, svaka istinski obraćena duša hodat će stazom ponizne poslušnosti svim Božjim zapovijedima. Takvi će istraživati Pismo da bi mogli spoznati istinu. Tko je opčinio nepokajanog prijestupnika da izabere grijeh umjesto poslušnosti? To je sila Sotone koji je prišao Adamu i Evi u Edenu — obmanjujuća, zavodljiva sila palog anđela. …
Kako je malo onih koji govore o velikom Isusovom žrtvovanju vlastitog života da bi spasio grešnog čovjeka! Kad bismo cijenili tu ljubav koju je Bog pokazao prema našim dušama, duhovno bismo se uzdigli primanjem zasluga Isusa Krista, jer bez Kristove pravednosti čovjek ne bi mogao pružiti Bogu savršenu poslušnost. …
On se izložio toj velikoj žrtvi ne da bi grijeh u čovjeku postao vrlina, ne da bi se grijeh opravdao. On je poduzeo korake koji se od čovjeka očekuju prigodom obraćenja. Pristupio je krštenju i kad je izišao iz vode, kleknuo je i uputio takvu molitvu svojem Ocu kakvu Nebo nikad nije čulo. (Manuscript 25, 14. srpnja 1887. — “Osobit narod”)