Da li je Bog brz da donese nevolju? Zar Bog ne mari kad nedužni ljudi pate? Je li Bog terorist koji bez upozorenja napada i dobre i loše ljude?
Pretpostavke koje se stvaraju nakon događaja obilježje su onih koji sebe drže pravednima, a Boga prikazuju kao tiranina. Ona navodi mnoge ljude da biblijskog Boga odbace kao nepravednog, osvetoljubivog i spremnog da u trenu uništi ljudski život. Čitanjem Biblije lako možemo dobiti ideju da Bog neprestano donosi nesreću ljudskim bićima. Ali, važno je imati na umu kako Stari zavjet pokriva tisuće godina, stoga sudovi nad zlim ljudima nisu tako česti. Ipak, postoje u Bibliji priče o Bogu koji donosi prirodne nepogode na zemlju pa je stoga važno neke od njih ispitati kako bismo vidjeli kakve pouke imaju za nas dok razmišljamo o nesrećama koje danas pogađaju naš planet.
Noin potop. Povijest o potopu je prvo biblijsko izvješće o Božjem sudu. Nameće nam se pitanje: Zašto bi Bog pun ljubavi uništio sva ljudska bića koja je stvorio? Biblija daje odgovor. Opisujući svijet prije potopa, kaže: “U očima Božjim zemlja se bila iskvarila; nepravdom se napunila…jer se zemlja napunila opačinom…” (Postanak 6, 11.13). U našem modernom svijetu nasilne ljude stavljamo u zatvore kako bismo zaštitili društvo. No, što bi se dogodilo kada bi cijelo ljudsko društvo postalo nasilno? Očito da je prije potopa to bio slučaj. Kada je Bog pogledao dolje na Zemlju, vidio je kako su ljudska bića postala tako zla da je požalio što ih je uopće stvorio! Jedna od najizraženijih ljudskih osobina bilo je nasilje. Uništenje svijeta bilo je Božje rješenje tog problema.
Ali, najprije je zapovjedio svom sluzi Noi da sagradi veliku lađu, nazvanu “korablja”, i svatko tko je želio, mogao je biti spašen. Onda je Bog Noi dao 120 godina kako bi ljudima navješćivao što se sprema. Nažalost, na kraju su samo Noa i njegova obitelj odlučili ući u lađu.
Iz ove povijesti možemo naučiti dvije važne pouke o prirodnim nesrećama koje uzrokuje Bog. Prvo, On unaprijed upozorava ljude o nadolazećoj nesreći, i drugo, On omogućuje način spašavanja.
Sodoma i Gomora. Iste pouke vidimo i u povijesti o Božjem uništenju Sodome i Gomore, dvaju vrlo pokvarenih gradova iz Abrahamova vremena. Prema biblijskom izvještaju Bog je poslao dvojicu anđela u Sodomu kako bi upozorili stanovnike na Božji plan uništenja grada, no, umjesto prihvaćanja upozorenja, građani su pokušali napasti anđele. Lot ih je zaštitio pa su oni noć proveli s njim i njegovom obitelji. Sljedećeg su jutra požurili Lota i njegovu obitelj da izađu iz grada i to malo prije no što je bio uništen. Ponovno vidimo kako je Bog dao upozorenje i omogućio izlaz, ali ga ljudi nisu prihvatili. Zbog Lotova odnosa s Abrahamom anđeli su njega i njegovu obitelj gotovo protiv volje izveli iz grada.
U događaju o Sodomi i Gomori postoji još jedna pouka. Započet ću dajući vam jednostavan test iz poznavanja Biblije. Točno ili netočno. Abraham se molio za uništenje Sodome. Odgovor, naravno, glasi: netočno. Abraham je molio da Bog poštedi Sodomu. Biblija kaže da je Abraham prišao Bogu i rekao: “‘Hoćeš li iskorijeniti i nevinoga s krivim? Možda ima pedeset nevinih u gradu. Zar ćeš uništiti mjesto radije nego ga poštedjeti zbog pedeset nevinih koji budu ondje? Daleko to bilo od tebe da ubijaš nevinoga kao i krivoga, tako da i nevini i krivi prođu jednako! Daleko bilo od tebe! Zar da ni sudac svega svijeta ne radi pravo?’ ‘Ako nađem u gradu Sodomi pedeset nevinih – odvrati Jahve – zbog njih ću poštedjeti cijelo mjesto.'” (Postanak 18, 23.-26)
Iz ovoga možemo naučiti da je potrebno samo nekoliko dobrih ljudi među svim stanovnicima da bi se svi sačuvali od uništenja.
Pripovijest o Jobu. Prva dva poglavlja biblijske pripovijesti o Jobu pomažu nam razumjeti još nešto o Božjem odnosu prema nesrećama, iako se u ovom slučaju nesreća dogodila pojedincu i njegovoj obitelji. Izvještaj započinje razgovorom između Boga i Sotone. Bog smatra Joba jednim od svojih najvjernijih slugu, no Sotona ga upravo oko toga izaziva.”Naravno da ti Job služi”, govori Sotona, “Gledaj kako si ga blagoslovio! Ima 7000 ovaca, 3000 deva, 1000 volova i 500 magaraca! Job je bogat čovjek!” A onda dolazi Sotonina provokacija: “Uzmi mu sve i Job će te prokleti u lice!”
I onda Bog odgovara Sotoni: “Izvoli, oduzmi mu sve, samo mu tijelo ne diraj.”
Za 24 sata nestalo je sve Jobovo bogatstvo. Unatoč gubitku, Job ostaje odan Bogu.
Tako se Sotona vraća Bogu i kaže: “Dobro, Job ti je bio vjeran iako je izgubio sve bogatstvo, ali daj da dirnem njegovo tijelo, on će te proklinjati u lice.”
Tako je Bog rekao: “Izvoli, ugrozi njegovo tijelo, ali mu život sačuvaj.”
Uskoro Jobu izbiju čirevi po svemu tijelu. Bol je tako okrutna da njegova žena kaže: “Zašto ne prokuneš Boga i umreš?” I tako sve do kraja ove knjige četvorica Jobovih prijatelja (ako ih tako možemo nazvati) stalno nastoje dokazati kako je Jobova patnja Božja kazna za grješnost. Ali Job ostaje vjeran Bogu.
Nakana je ovog članka istaknuti da Jobovu patnju uzrokuje Sotona, a ne Bog. Ovo je osobito važna stvar koju treba zapaziti kada razmišljamo o uzrocima prirodnih nesreća koje pogađaju naš planet.
Pripovijest o Joni. Jona iznosi pripovijest o Božjem sudu koji se nije ostvario. Ova nam pripovijest otkriva o Božjoj naravi više od svih drugih priča o Božjem sudu koje nalazimo u Bibliji. Jona je izraelski prorok i Bog mu kaže neka ide u Ninivu i upozori njezine stanovnike da će im grad biti razoren za 40 dana. Niniva je bila glavni grad drevnog asirskog naroda i to vrlo pokvaren grad. Asirci su bili okrutan narod odgovoran za osvajanja, deportacije i porobljavanje sjevernih izraelskih plemena.
Jona se bojao ići u Ninivu te se stoga ukrcava na brod i plovi Mediteranom u suprotnom smjeru! Ostatak priče vam je bez sumnje poznat: Bog učini da se podigne velika oluja, mornari izbacuju Jonu u more, proguta ga velika riba (Biblija ju ne naziva kitom) i onda ga riba ispljune na kopno. Bog ponovno Joni zapovijeda neka upozori stanovnike Ninive da će njihov grad biti uskoro uništen i ovaj put Jona surađuje. Stanovnici poslušaju, pokaju se i grad je pošteđen.
Jona je ljut na Boga što grad nije uništen, no Bog mu kaže: “A meni da ne bude žao Ninive, grada velikoga, u kojem ima više od sto i dvadeset tisuća ljudi koji ne znaju razlikovati desno i lijevo, a uz to i mnogo životinja” (Jona 4, 11) Očito je da je Bog imao samilosti ne samo prema ljudima nego i prema njihovoj stoci!
Nasuprot shvaćanju starozavjetnog Boga koje imaju neki ljudi, Ezekiel navodi Božje riječi: “Života mi moga…. nije meni do smrti bezbožnikove , nego da se odvrati od zloga puta svojega i da živi!” (Ezekiel 33, 11)
Što smo naučili?
Iz ovih nekoliko biblijskih događaja naučili smo i nekoliko pouka o prirodnim nesrećama. Prvo, iz povijesti o Jobu naučili smo da je Sotona, češće no Bog, uzročnik nesreće. Ipak, kada ljudska bića dostignu određenu točku izopačenosti, Bog može riješiti problem donoseći prirodnu katastrofu koja ih uništi. Ali, ako je nesreća doista od Boga, On će unaprijed upozoriti ljude. Ako se pokaju i promijene svoje zle putove, tada se i On može predomisliti i ne dopustiti da nesreća dođe. Ako se ljudi kao zajednica ne pokaju, On će onima koji mu ostanu odani pronaći način za bijeg.
No, možda je najvažnija pouka koju možemo naučiti iz ovih događanja ta da nije naša dužnost osuđivati ljude koji su žrtve neke nesreće. Oni i tako imaju dovoljno patnje s kojom se moraju nositi. Ne trebaju još i nas da ih okrivljujemo za nesreću. Kao kršćani trebamo učiniti sve da im pomognemo umjesto da ih osuđujemo.
Biblija upozorava da će u zadnjim danima povijesti ove Zemlje zlo ponovno preuzeti maha. Najveći potres svih vremena, koji će protresti cijeli planet, nalazi se tek pred nama. Ovaj će potres biti tako zastrašujući da će se planine izravnati, a otoci nestati u moru (Otkrivenje 6, 14; 16, 18.-20.). Stoga Bog već sada upozorava svijet na ovu strašnu nesreću. On poziva sve ljude: “…Poklonite se Stvoritelju neba i zemlje, mora i izvora voda!” (Otkrivenje 14, 7).
Ključno je pitanje, kao i kod svih nesreća koje je Bog izazvao, kako ćemo mi odgovoriti. On nas poziva. Kako ćeš ti odgovoriti?
William McCall