“Tko jede kruh moj, podiže petu svoju na me!” (Ivan 13,18)
U Kristovoj je moći bilo da preda sâm sebe. Kada je [u Getsemaniju] izgovorio riječi: “Ja sam taj”, anđeli su Ga smjesta okružili i rulja je odmah dobila potvrdu koju je tražila da je Krist Božja sila. Kada je ta ubilačka gomila najednom zateturala hvatajući se za zrak da se zadrži i potom se teško sručila na tlo, Krist ih je lako mogao držati u bespomoćnom položaju, ispružene, i probiti se posred njih neozlijeđen. Mogao ih je uništiti bljeskom svjetlosti svoje slave. Juda je to očekivao jer je Krist mnogo puta utekao. …
Nije čudo što je Juda čak i tada zadržao svoju mržnju i cilj do posljednjeg trena. Da se tada pokajao, da se ispovjedio u tom posljednjem trenutku, da se njegovo izdajničko srce slomilo, bilo bi mu oprošteno. Ipak, sotonsko opiranje jača razmjerno danom svjetlu. Molbe, upozorenja na opasnosti i nevolje koje dolaze, nisu promijenili Judinu namjeru zato što se njegovo srce više nije dalo promijeniti. Suočen sa svjetlom i dokazom, odlučio je slijediti vlastiti put i provesti svoju volju. Kristovo strpljenje i ukor u ljubaznom tonu koji je dobio s božanskih usana, nisu slomili Judino tvrdoglavo srce. Dugim opiranjem ga je otvrdnuo. On shvaća kamo njegovi koraci vode, ali su sotonske sile svuda oko njega i on nema nimalo snage da se spasi iz njihove zamke. Toliko dugo čuvane ljudske osobine i odbacivanje svjetla sada ga čine slijepim za sve posljedice. Juda nije jedini čovjek koji je prešao preko tog tla. …
Juda je bio čovjek koji je imao vrijedne kvalitete. Ali nije bio poslušan. …
Kada se netko poveže s onima koji nose nebesku poruku i čuje ali ne primjenjuje istinu, ta se istina srozava na nešto bezvrijedno i za tu osobu ona više nije vrijedna pozornosti. Tako je bilo s Judom.
Čovjek mora vjerovati u istinu. On mora promijeniti vlastiti smjer djelovanja i uskladiti se sa svjetlom koje ga obasjava. (Manuscript 100, 15. rujna 1897., “Kristovo uhićenje”)