““A tko pije od vode koju ću mu ja dati, sigurno neće nikad ožednjeti. Štoviše, voda koju ću mu dati postat će u njemu izvorom one vode što struji u život vječni.”“ (Ivan 4,14)
U svom razgovoru sa ženom Samarijankom, Krist je, namjesto da omalovažava Jakovljev izvor, iznio nešto bolje. … On je usmjerio razgovor k blagu što ga je želio podariti, nudeći ženi nešto bolje no što je sama imala — živu vodu, radost i nadu Evanđelja. (Put u bolji život, str. 88,89)
Kako je mnogo zanimanja Isus pokazao prema toj usamljenoj ženi! Kako su ozbiljne i rječite bile Njegove poruke! Kada ih je žena čula, ostavila je svoje vrčeve i otišla u grad govoreći onima s kojima se srela: ““Dođite da vidite čovjeka koji mi reče sve što sam učinila! Da on nije Mesija?”“ (Ivan 4,29) Čitamo da su mnogi Samarijanci iz tog grada povjerovali u Njega. Tko bi mogao procijeniti spasonosni utjecaj koji su njezine riječi imale tijekom mnogih kasnijih godina od njezinog vremena do danas! (RH, 7. travnja 1904.)
Isus se osobno sretao s ljudima. Nije stajao po strani, odvojen od onih kojima je bila potrebna Njegova pomoć. Ulazio je u domove ljudi, tješio ožalošćene, liječio bolesne, opominjao bezbrižne i prolazio čineći dobro. Ako i mi pođemo Isusovim stopama, činit ćemo ono što je On činio. Moramo pružati ljudima istu vrstu pomoći koju im je On pružao. (RH, 24. travnja 1888.)
Gospodin želi da se Njegova riječ milosti objavi svakoj duši. U velikoj mjeri to se može postići osobnim radom. Tom se metodom i Krist služio. Njegovo djelo se najvećim dijelom sastojalo od razgovora s pojedincima. On je posebno cijenio slušateljstvo koje se sastojalo od jedne osobe. Preko te jedne duše poruka se često prenosila tisućama. … Mnoštvo ljudi nikada neće biti obuhvaćeno Evanđeljem ako im se ono ne odnese. (Isusove usporedbe, str. 153)