“U nj se, narode, uzdaj u svako doba; pred njim srca izlijevajte: Bog je naše utočište!” (Psalam 62,9)
Kakva je prednost što mi, grešni smrtnici, možemo razgovarati s Bogom! U radnoj sobi, dok hodamo ulicom ili smo zauzeti poslom, naše srce može se vinuti k Bogu u potrazi za savjetom, naše duše mogu biti privučene Njemu, a duh vapiti za Nebom. Bog će čuti sve čežnje našeg srca. Pred Njega možemo iznijeti sve svoje nevolje i brige. Njegova ispružena ruka beskrajne ljubavi zadovoljit će naše potrebe. Koliko sam Mu samo zahvalna što živimo dan po dan! Jedan dan čuvamo svoju dušu da se i dalje oslanja na Boga, jedan dan bdijemo, jedan dan napredujemo u duhovnom životu, i tako će nam dani biti plodni i dragocjeni.
Imamo vojničku dužnost koju trebamo izvršiti i pobjede koje trebamo izvojevati, zato ne smijemo biti nesvjesni sredstava kojima se Sotona služi. Molimo se i potom pazimo da nas Sotona ne pokrade i ne navede da zaboravimo potrebu za molitvom, potrebu za budnošću i motrenjem na njegove podmukle smicalice.
U kršćanskom ratovanju upast ćemo u Sotoninu zamku ako ne budemo neprestano držali protivnika na oku i budno motrili na sebe. Naša sigurnost ovisi o stanju našeg srca. Neka nam Bog pomogne da pazimo na sebe, ili ćemo zasigurno izgubiti Nebo. Mala odstupanja od onoga što je ispravno, mala ugađanja sebi u sadašnjosti se ne čine važnim, ali Sotona će nas odvesti na stazu koja će nas odvojiti od pravednosti i od Boga. Mi ne želimo ići svojim putovima, nego Božjim. Želimo se boriti svim svojim silama da zgazimo Sotonu i budemo sigurni da smo u miru s Bogom, te da imamo nedvosmisleno pravo na baštinu besmrtnosti.
Možda ćemo morati biti lišeni svega prije nego što dospijemo u poniznu podređenost kako bi nas Božja volja vodila, usmjeravala i nadzirala. Žudimo za smjernim, pouzdanim, dječjim povjerenjem, za krotkošću, čednošću, ne za samopouzdanjem, već za poniznim pouzdanjem u Isusa. Koje karakterne crte njegujemo? Da li one koje će biti trajne poput vječnosti? Trošimo li vrijeme na užurbane aktivnosti, ali nam duša nije blažena niti je naš nebeski Otac proslavljen? Vječni život vrijedan je cjeloživotnog, ustrajnog i neumornog truda i ne možemo sebi priuštiti nasumičan rad. Kada se uzme u obzir najviši interes naše duše, ne možemo dopustiti da Isus bude uklonjen u vanjsko predvorje, daleko od naše duše. (Letter 81, 19. siječnja 1887., Edsonu i Emmi White)