“JA SAM put”
Nema drugog trajnog načina da se prožive dani našeg života. Nema drugog Puta osim Isusa!
Priča o Cheryl Hicks kao da je sišla sa stranica sapunice “Dani našega života”. To je priča o tragediji koja se pretvorila u pobjedu, a zatim ponovno u tragediju. Dogodilo se to u Edwardsburgu, u državi Michigan, u pospanom selu nekoliko kilometara niz cestu od moje kuće.
Cheryl Hicks se stalno sudarala s nevoljama. Upravo kad joj se činilo da život počinje dobivati ružičastu boju, njezin je muž izvršio samoubojstvo. Ali, premda ju je obuzela tuga i duboka potresenost, odlučila je savladati sebe. Prikupljajući komadić svojeg razbijenog života, utvrdila je da mnoge samoubojice ostavljaju iza sebe preživjele članove obitelji kojima je potrebna pomoć, utjeha i ohrabrenje. Osnovala je Michigansko društvo za pomoć žrtvama samoubojstva, koje je brzo razgranalo svoje djelovanje.
Eto, to je bila Cheryl Hicks. Uvijek joj je sreća drugih bila na umu. Jedan stanovnik sela sjeća se kako je Cheryl slučajno vidjela ženu koja je sjedjela na obali i pokušavala uhvatiti neku ribu. Kad je saznala da se žena nalazi u krajnjoj bijedi i da joj je riba potrebna da pripremi sljedeći obrok, ona je jednostavno ispraznila svoj novčanik u njezino krilo. Samo zato što je voljela svoje bližnje. Nije čudo što su je svi u selu voljeli. A onda je došlo do sretnog braka s Rogerom Hicksom. Tri godine nakon vjenčanja rodio im se sin Tyler. Upravo se zbog njega njezina priča o tragediji sa sretnim ishodom ponovno pretvorila u tragediju.
Bilo je to u ponedjeljak poslijepodne. Sljedećega dana sam o tome slušao u vijestima i čitao u novinama. Cheryl i trogodišnji Tyler nalazili su se u seoskoj pošti. Nekoliko trenutaka proveli su u razgovoru sa susjedom Donnom Proctor. Dona se kasnije prisjećala: “Bila je kao i uvijek dobro raspoložena. Dok je izlazila, doviknula mi je: Vidjet ćemo se!” A onda je došlo do nesreće.
Upravo u trenutku kad se Cheryl s trogodišnjim Tylerom u naručju pojavila na vratima pošte, upravo u tom sudbonosnom trenutku dostavno je vozilo izmaklo nadzoru svojeg pijanog vozača i krenulo prema pločniku. Ona je smjesta donijela odluku. Bez oklijevanja je visoko podigla dječaka i tako mu spasila život. Poginula je na mjestu, a mali Tyler nije zadobio niti ogrebotinu. Zašto? Jednostavno: zato što je majka umrla da ga spasi!
Ovaj pojednostavljeni izvještaj o Cheryl Hicks, ponavljan mnogo puta u novinama, podsjeća me na jedan drugi izvještaj o nečemu što se zbilo prije mnogo, mnogo godina. Podsjeća me na izvještaj o Onome koji se krije iza Božića i Uskrsa i kršćanstva po svemu svijetu. To je izvještaj o Isusu iz Nazareta, koji je dao svoj život da spasi ljudski rod. Upravo kao i Cheryl Hicks, On je…. ili, bolje bi bilo reći: upravo kao Isus Krist, ona je umrla da bi spasila druge.
Govoreći o događajima kao što je onaj o Cheryl Hicks, Biblija kaže: “Dakako, teško se [kao Cheryl] umire za pravednika; a za dobročinitelja [kao Tylera] možda bi se tko i usudio umrijeti. Ali, Bog pokaza svoju ljubav prema nama time što je Krist, dok smo još bili grešnici, umro za nas.” (Rimljanima 5,7.8)
Tijekom noći koja je prethodila Njegovoj smrti, Isus se okrenuo prema svojim učenicima u gornjoj sobi. Koji trenutak prije toga bilo ih je trinaest. A taj trinaesti je, progunđavši da ima hitnog posla, žurno izašao u mrak. Juda je iza sebe ostavio dvanaestoricu — jedanaest učenika i Učitelja.
Učitelj će u taj isti sat sljedećega dana već biti mrtav. Ali to još nitko ne zna, osim Njega. I stoga On progovara. Činivši to, izgovara rečenicu koju mnogi otada ponavljaju i pamte. Ona se po tome nalazi na drugome mjestu u cijelom Evanđelju po Ivanu.
Prva, ne samo u Evanđelju po Ivanu već i u cijeloj Bibliji, glasi: “Da, Bog je tako ljubio svijet da je dao svoga jedinorođenog Sina da ne pogine ni jedan koji u nj vjeruje, već da ima život vječni.” (Ivan 3,16) Ali koliko se puta i ta druga rečenica, izgovorena u tišini gornje sobe u Jeruzalemu, ponavljala!
Možda trebamo biti zahvalni Bogu što postoje i ljudi slični apostolu Tomi. On je bio dežurni skeptik, domaća sumnjalica u krugu Isusovih učenika, a vjerujem da bi danas bio vrsni student ili čak sveučilišni profesor. Ali, tog četvrtka uvečer Toma je, vjeran svojem običaju, prekinuo Isusa usred izlaganja i rekao: “Gospodine, ne znamo kamo ideš. Kako bismo mogli poznavati put?” (Ivan 14,5)
Očito je da Tomu muče riječi što ih je Isus izrekao odgovarajući na Petrovo izazivačko pitanje koji trenutak prije toga.
“Reče mu Šimun Petar: ‘Gospodine, kamo ideš?’ Isus mu odgovori: ‘Kamo ja idem, ti me sad ne možeš slijediti, ali ćeš me poslije slijediti.’ ‘Gospodine — nastavi Petar — zašto te sada ne mogu slijediti? Svoj ću život dati za te.’ ‘Svoj ćeš život dati za me? — odgovori Isus. — Zaista, zaista, kažem ti, sigurno pijetao neće zapjevati dok me triput ne zaniječeš.’” (Ivan 13,36-38)
I cijelom je svijetu poznata žalosna priča o tome kako se veliki i snažni ribar Petar tri puta sramotno odrekao Krista te iste noći, upravo onako kao što je to Isus prorekao. Ne gubimo više vremena na samopouzdane hvalisavce! (Dobra vijest je da će Isus, ako je uspio preobraziti Petrov život, sigurno uspjeti preobraziti i naš. Nije li to ohrabrujuće?)
Ali, što je Isus, za ime svijeta, htio reći tim zagonetnim riječima: “Kamo ja idem, ti me sad ne možeš slijediti!” Zabrinutost se mogla čitati na licima Petra, Tome i ostale devetorice učenika dok su se borili s tim mislima. Nema sumnje da je Isus, videći zbunjenost i strah na licima svojih prijatelja, poželio utješiti njihovo srce i da je zato izrekao poznate riječi:
“Neka se ne uznemiruje vaše srce! Vjerujte u Boga i u me vjerujte! U kući Oca moga ima mnogo stanova. Kad ne bi bilo tako, zar bih vam rekao: ‘Idem da vam pripravim mjesto!’ Kad odem te vam pripravim mjesto, vratit ću se da vas uzmem k sebi i da vi budete gdje sam ja.” (Ivan 14,1-3)
Prije nekog vremena stajao sam na stjenovitoj obali otoka Corregidor na Filipinima, upravo na mjestu s kojega se nekada otisnuo general Douglas MacArthur, povlačeći se pod okriljem tame iz granatirane i bombardirane lučke tvrđave. Slušajući strogu naredbu da napusti okruženi otok, MacArthur je potajno prošao kroz redove neprijateljskih snaga i stigao u sigurnost Australije da preuzme upravu u pacifičkom kazalištu tijekom Drugog svjetskog rata. Upravo je iz Australije uputio svoje neumrlo obećanje opkoljenim suborcima na Corregidoru: “Vratit ću se!” I učinio je to pobjedonosno nakon nekoliko mjeseci.
Prije dvije tisuće godina u dalekoj gornjoj sobi Isus je dao isto obećanje: “Vratit ću se!” (Ivan 4,3) I upravo zato, više od bilo čega drugog, obećanje o drugom Kristovom dolasku ističe se svojom nepotamnjelom slavom među mnoštvom obećanja u Bibliji. To je dobra vijest svim granatiranim i umornim preživjelim borcima na planetu Zemlji. Nije čudo da je ono postalo “blaženom nadom” od samog početka i da će to biti sve do kraja (vidi Titu 2,13). Jer u početku, Henok je proročanski najavio ovo obećanje o drugom dolasku (Juda 14), a na kraju se Ivan moli da Isus ponovno dođe: “Dođi, Gospodine Isuse!” (Otkrivenje 22,20) To je ta “adventna” nada Biblije!
Ali, Toma je nekako propustio da shvati ovo obećanje; on nije razmišljao o Nebu i Očevom domu te o Isusovom povratku po svoje sljedbenike. On se i dalje bavio svojim problemom, želio je shvatiti što je to Isus mislio reći rekavši Petru i drugima da ne mogu ići za Njime putom kojim On sad kreće. Bilo je očito da Isus govori o svojoj smrti, ali Toma to uopće nije vidio. Na kraju više nije mogao zadržavati svoju zbunjenost za sebe, pa je uzviknuo: “Gospodine… ne znamo kamo ideš. Kako bismo mogli poznavati put?” (Ivan 14,5)
“JA SAM put, istina i život — reče mu Isus.” (Ivan 14,6) I evo, sada se susrećemo s drugom najpoznatijom i najviše puta ponavljanom Isusovom izrekom iz Evanđelja po Ivanu, a ujedno i sa završnom Isusovom korjenitom izjavom.
I nije nikakvo čudo što je ova izreka druga po omiljenosti i navođenju. Kakve li uzvišene i veličanstvene izjave u predvečerje raspeća! Zapravo, ova izjava je zbroj svih drugih izjava u Evanđelju po Ivanu — JA SAM voda života, JA SAM kruh života, JA SAM svjetlost svijeta, JA SAM vrata, JA SAM pastir dobri, JA SAM uskrsnuće i život, JA SAM trs! Sve su one u toj jednoj — JA SAM put, jedan jedini Put!
Znate li što? Potpuno sam uvjeren da je Isus jedini Put da se ostvare najdublje težnje tvojeg i mojeg srca. Kakva god da je ta težnja, kakve god da su te želje — emotivne, društvene, tjelesne, materijalne, duhovne — na kraju krajeva, Isus je JEDINI PUT za tebe, za mene, za milijarde preostalih stanovnika Zemlje!
O, ima i drugih putova na Zemlji koji tvrde da su pravi i jedini. Ali oni nisu Put.
Hinduizam svakako nije taj put. Imao sam prednost provesti šest tjedana u Indiji. To je zemlja s 330 milijuna bogova, gdje jedan bog otpada prosječno na svaka tri stanovnika. Koji od tih bogova je Put, Istina i Život? Čak će vam i Indijci priznati da nisu sigurni.
I stoga, koji je put pravi Put? Je li to budizam, zen ili neki drugi? Budući da sam se rodio i odrastao u Japanu, posjetio sam na stotine budističkih i šintoističkih hramova. Gledajte koliko god hoćete u lica tih bogova, i nećete steći smirujuće uvjerenje da ste napokon našli Put, Istinu i Život.
Spominjući velike svjetske religije ne činim to zato da pokažem nepoštovanje prema njima. Daleko od toga! Što da kažemo o islamu? Je li to Put, Istina i Život, izlaz za kojim čeznu milijuni? Što da kažemo o judaizmu? Premda je judaizam kolijevka kršćanstva, nudi li nadu koja će zadovoljiti najdublje težnje ljudskog roda? Kamo bismo se mogli okrenuti? Obrijanim glavama sljedbenika kultova čije pripadnike susrećemo u zrakoplovnim lukama? Jesu li oni pronašli pravi Put za kojim teže toliki muškarci i žene?
Gdje je Put, Istina i Život danas? Što je to? Tko je to?
Je li to pokret new age? Nalaze li se odgovori na velika pitanja života u kristalnim kuglama, piramidama ili tarot kartama? I hoće li sva ta zbrka oko reinkarnacije i samodeifikacije spasiti makar jednu jedinu dušu? I stoga: gdje, što, tko, je danas Put?
Je li materijalizam odgovor — to bezglavo trčanje za posjedovanjem materijalnih dobara? Nismo li dostatno gledali ljude slične Ivanu Boeskyju i Donaldu Trumpu da ustvrdimo kako je sve ono što nude Madison Avenue i Wall Street samo lažan i prazan sjaj? I nijedan među onima čiji je osnovni životni cilj stjecanje milijuna neće se na kraju svojega puta sresti sa svojim Stvoriteljem u Njegovom kraljevstvu.
I stoga, gdje je Put, Istina i Život?
On se sigurno ne može naći u velikim humanističkim formulama o pozitivističkom ili posibilističkom načinu razmišljanja, zar ne? Humanizam ipak nudi samo praznu ruku pomoćnicu, ako već ne može spriječiti čovjeka sličnog nama da u podzemnoj željeznici izvuče revolver i počne pucati na svoje bližnje kao na streljani! Činjenica je da se ni sve pozitivističko razmišljanje na svijetu ne može uhvatiti u koštac s dubokom moralnom tamom naše civilizacije. Posibilističko razmišljanje može biti odličan način da zviždite u mraku, ali vas sigurno ne može izvesti iz mraka.
Prema tome, što je Put, Istina i Život za kojim teži današnji svijet?
Možemo li svoje spasenje tražiti u panteonu visoke tehnologije ili znanosti? Moramo priznati da nevjerojatna dostignuća naših astronauta, koji se slobodno šeću svemirom, predstavljaju spektakularan uspjeh znanosti i tehnologije! Ali, nažalost, gotovo 700 milijuna dolara, koje smo utrošili da popravimo svemirski teleskop Hubble, neće nam pomoći da izoštrimo moralnu sliku na ovoj našoj poremećenoj tvrdoj Zemlji. Tehnologija neće spasiti nijednu jedinu dušu.
A što bi moglo? Što je Put, Istina i Život koji može spasiti ovu našu civilizaciju? Je li to hedonizam, ta “Budweiser” filozofija sigurnog seksa, koja kaže da treba zgrabiti sve što čovjeku dolazi pod ruku, jer se kroz život prolazi samo jednom? Da živimo kao što se živi u Hollywoodu, premda Hollywood misli da se u njemu živi onako kao što se živi kod nas? No je li trčanje za uživanjima naše spasenje?
Sjedio sam u zrakoplovnoj luci Orlando, uživajući u šalici vruće čokolade i u novinama, kad je neka žena sjela za stol preko puta mene. Zatražila je da joj posudim stranice na kojima je bio izvještaj o stanju na tržištu dionica. Zatim je pokušala povesti razgovor i tako sam saznao da je liječnička pomoćnica i da se uputila na kongres Američke udruge dijabetičara.
Saznavši da sam pastor, upitala me jesam li katolik. Zapravo se htjela ispovjediti u ime svoje prijateljice s kojom se susretala na godišnjim sastancima udruge. Ta prijateljica je udana, ali živi za hedonistička iživljavanja koja joj omogućuje udaljenost od doma i supruga. Život te prijateljice je prava slika načina života koji se veliča u američkim sapunicama, u kojima naši predstavnici bez nas uživaju u “danima svojega života”.
Ali kome još treba slučajni susret u zrakoplovnoj luci da se podsjeti na glad, očajničku hedonističku glad našeg naroda i svih naroda u svijetu? Ruševine mnogih života i prazne ljuske uništenih karijera dostatan su dokaz da ni trka za uživanjima ne može spasiti ijednu jedinu dušu.
“JA SAM Put, Istina i Život!” Tako je rekao Isus. I znate li što? Uvjeren sam da je On u pravu, da je On doista jedini Put, jedina Istina i jedini Život. Moji prijatelji s Istoka kažu da se na vrh planine može stići mnogim putovima. Međutim, zaključio sam da se njihovo prazno razmišljanje opasno razlikuje od istine. Riječi velikog ribara ljudi i dalje zvuče krajnje istinito: “Spasenja nema ni po jednom drugom, jer je pod nebom to jedino ime dano ljudima po kojem nam se treba spasiti!” (Djela 4,12)
Ako još niste postali sljedbenici Isusa Krista, možda ćete mi reći: “Pastore, dokažite to!”
I stoga, završavajući ovaj članak, ja ću to i učiniti. Učinit ću to opisujući vam način na koji ljudi umiru. Imao sam svetu dužnost da budem uz samrtnike u bolničkim odajama, ambulantama, spavaćim sobama, uz ceste. Vidio sam razbuktale pogrebne lomače i nosio urne s pepelom pokojnika.
U proljeće 1995. godine promatrao sam jednog čovjeka kako umire. Spominjem ga stoga što su njegove riječi ostavile na mene duboki dojam. Moj stari prijatelj Frank Jackson prošaptao mi je nekoliko trenutaka prije svoje smrti: “Dwighte, najpotrebnija nam je jednostavna Kristova poruka!”
Frank je umro s Kristovom porukom duboko urezanom u svoje srce. Kao njegov pastor, ja znam da je za Franka Isus doista bio Put, Istina i Život. I na kraju krajeva, to mu je jedino i bilo važno.
Shvatio sam tada da će na kraju našeg života i tebi i meni jedino to biti važno! “JA SAM Put, Istina i Život. … Nitko ne dolazi k Ocu osim po meni.” (Ivan 14,6) Jer nema drugoga Puta osim Isusa.
David Maclennan govori o velikom dirigentu Arturu Toscaniniju, koji je uvježbavao Beethovenovu Devetu simfoniju s Newyorškom filharmonijom. Kad je maestro zaključio da je orkestar spreman, dirigirao je ne zaustavljajući se cijelu skladbu od početka do kraja.
Kad je utihnuo posljednji zvuk potresnog finala simfonije, u dvorani je zavladala tišina. Toscanini je napokon progovorio: “Tko sam ja?” Nitko nije odgovorio. “Tko je Toscanini? Ja sam nitko!” Glas maestra je odjeknuo prostorijom.
Snažno mahnuvši dirigentskom palicom, Toscanini je uzviknuo: “To je Beethoven — on je sve!”
Ono što se može reći za Beethovenove sljedbenike u području glazbe, može se reći i za Kristove sljedbenike u području života.
On je sve!
“JA SAM Put, Istina i Život! Nitko ne dolazi k Ocu osim po meni!”
Svaka filozofija, svaka vjera, svaka crkva, svaki hram, svaka sinagoga i svaki život doživjet će na kraju potpuni bankrot ako njegov najviši cilj i sadržaj nije Isus Krist. Jer nema drugog trajnog načina da se prožive dani našeg života. Nema drugog Puta osim Isusa!
Kao što vidite, stara izreka se na kraju pokazala istinitom: na kraju neće biti važno što ti znaš, već koga znaš.
A upravo je to srž Isusovog prevrata.
Dr. Dwight K. Nelson