„Jer bijaše vjeran, na njemu ni nemara ni ogrešenja.“ (Daniel 6,5)
Kada je Darije postavio stotinu dvadeset knezova nad pokrajinama svojega kraljevstva, a nad njima tri nadzornika kojima će knezovi polagati račune, čitamo da se „Daniel toliko isticaše svojim izvanrednim duhom iznad pročelnika i satrapa te kralj mišljaše da ga postavi nad svim kraljevstvom“ (Daniel 6,4). Međutim, zli anđeli, plašeći se utjecaja ovog dobrog čovjeka na kralja i poslove njegovog kraljevstva, pokrenuli su upravitelje i knezove da budu zavidni. Ovi iskvareni ljudi pratili su svaki Danielov korak ne bi li mu pronašli neku manu o kojoj bi mogli govoriti kralju, ali bezuspješno. „Jer bijaše vjeran, na njemu ni nemara ni ogrešenja.“ (redak 5)
Sotona je onda pokušao učiniti da se Danielovo poštenje i vjernost Bogu pretvori u uzrok njegovog uništenja. Knezovi i upravitelji izišli su buntovno pred kralja i rekli: „Svi pročelnici kraljevstva, predstojnici i satrapi, savjetnici i namjesnici složiše se u tome da bi trebalo da kralj izda naredbu i zabranu: svaki onaj koji bi u roku od trideset dana upravio molbu na bilo kojega boga ili čovjeka, osim na tebe, o kralju, bit će bačen u lavsku jamu.“ (redak 8) Time su polaskali kraljevoj oholosti. On nije znao za zavjeru protiv Daniela pa je odobrio njihov zahtjev. Proglas je bio potpisan i podupirao ga je nepromjenjivi zakon Medijaca i Perzijanaca.
Ovi zavidni ljudi nisu vjerovali da će Daniel biti nevjeran svojem Bogu niti da će se pokolebati u svojoj vjernosti načelima, i nisu se prevarili u svojoj ocjeni njegovog karaktera. Daniel je znao vrijednost razgovora s Bogom. Iako je dobro znao za kraljev proglas, i dalje je triput na dan klečao pred Bogom u molitvi, a „prozori gornje sobe bijahu otvoreni prema Jeruzalemu“ (redak 11). Nije ni pokušao prikriti svoje ponašanje, iako je dobro znao kakve će posljedice iskrsnuti zbog njegove vjernosti Bogu. Vidio je opasnosti koje mu prijete na životnom putu, ali se nije pokolebao. Pred onima koji su ga htjeli uništiti, nije htio ni naizgled prekinuti svoju vezu s Nebom. …
Znao je da nijedan čovjek, pa čak ni kralj, nema pravo stati između njega i njegovog Boga i njegove savjesti niti ga ometati u bogoslužju koje je prinosio svojem Stvoritelju. (Signs of the Times, 4. studenoga 1886.)