““A koji ga primiše dade im vlast da budu sinovi Božji, koji vjeruju u ime njegovo.”“ (Ivan 1,12)
Božansko posinaštvo nije nešto što bismo mogli steći sami. Samo je onima koji primaju Krista kao svojeg Spasitelja dana moć da postanu sinovi i kćeri Božje. Svojom silom grešnik se ne može osloboditi grijeha. Za postizanje ovog cilja on se mora osloniti na višu Silu. Ivan je uskliknuo: ““Evo Jaganjca Božjeg koji uzima grijeh svijeta!”“ (Ivan 1,29) Jedino Krist ima moć da očisti srce. Onaj koji traži oprost i prihvaćanje može jedino reći:
““Ništa u svojoj ne donosim ruci;
Samo se na križ Tvoj oslanjam.”“
Obećanje o sinovstvu dano je svima ““koji vjeruju u ime njegovo”“. Svi koji u vjeri dođu Isusu, dobit će oprost. Kristova religija preobražava srce. (RH, 3. rujna 1903.)
Ona od čovjeka svjetovnog uma stvara čovjeka nebeskog uma. Pod njezinim utjecajem sebični čovjek postaje nesebičan, jer je to osobina Kristovog karaktera. Nečastan čovjek sklon spletkarenju postaje pošten, tako da mu je sada najprirodnije činiti drugima ono što bi htio da drugi čine njemu. Raskalašeni se mijenja iz nečistoće u čistoću. On stvara ispravne navike, jer mu je Kristovo Evanđelje postalo ““miris života na život”“. (SW, 7. veljače 1905.)
Bog se trebao objaviti u Kristu da ““svijet pomiri sa sobom”“ (2. Korinćanima 5,19). Grijeh je tako duboko ponizio čovjeka da je njemu samom bilo nemoguće pomiriti se s Onim čija je narav čistoća i dobrota. Ali Krist, nakon što je otkupio čovjeka od osude grijeha, može dati božansku silu da je udruži s ljudskim naporima. Tako pokajanjem pred Bogom i vjerom u Krista pala Adamova djeca mogu još jednom postati ““sinovi Božji”“ (1. Ivanova 3,2). (Patrijarsi i proroci, str. 43)
Kada duša prima Krista, dobiva i silu da živi Kristovim životom. (Isusove usporedbe, str. 214)