„Neka svakoga prvog dana u sedmici svatko od vas zasebice stavi na stranu ono što mogne uštedjeti, da se ne sabire kad uspijem doći.“ (1. Korinćanima 16,2)
Davanje je dio evanđeoske vjere. Temelji plana spasenja postavljeni su na žrtvi. Isus je napustio kraljevske dvorove Neba i postao siromašan da bismo se mi Njegovim siromaštvom mogli obogatiti. Njegov život na Zemlji bio je nesebičan, obilježen poniženjima i žrtvom. Je li sluga veći od svojega gospodara? Hoćemo li mi, sudionici u velikom spasenju koje je On izborio za nas, odbaciti svojega Gospodina i odbiti sudjelovati u Njegovom samoodricanju? Kada je Otkupitelj svijeta toliko pretrpio za nas, hoćemo li mi, udovi Njegovog Tijela, živjeti u nepromišljenom popuštanju samima sebi? Ne; samoodricanje je bitni uvjet učeništva. …
Krist, kao naša Glava, poveo nas je u veliko djelo spasenja, ali je taj posao povjerio svojim sljedbenicima na Zemlji. Ono se ne može obavljati bez sredstava pa je On svojem narodu dao plan za prikupljanje sredstava kako bi Njegovo djelo bilo uspješno. Sustav davanja desetine, uveden u tu svrhu, vraća nas u Mojsijevo vrijeme. Čak i tako daleko u prošlosti kao što su Adamovi dani, davno prije nego što je određeni sustav bio uveden, od ljudi se tražilo da donose Bogu darove u vjerske svrhe. …
Bog nas ne prisiljava da dajemo za Njegovo djelo. Naše davanje mora biti dragovoljno. On ne želi da se Njegova riznica puni prisilnim darovima. Njegova namjera s planom sustavnog davanja bila je da nas dovede u bliski odnos s našim Stvoriteljem i u odnos sućuti i ljubavi prema našim bližnjima, stavljajući na nas tako odgovornost koja će suzbijati sebičnost i jačati nesebične, velikodušne pobude. Mi smo skloni sebičnom ponašanju i zatvaranju svojeg srca za velikodušna djela. Zahtijevajući da se u određeno vrijeme donose darovi, Gospodin je planirao da davanje postane navika i da se smatra kršćanskom dužnošću. Otvoreno jednim darom, srce nije smjelo dobiti vremena da se ponovno zatvori i postane sebično, hladno, prije nego što bude priložen drugi dar. …
Svaki muškarac,žena i dijete može postati Gospodnji rizničar. …
Za naše dobro On nam je dodijelio određenu ulogu u unapređivanju svojega djela. Dao nam je čast da budemo Njegovi suradnici. On je učinio da postoji potreba da Njegov narod surađuje s Njim kako bi njegovao i razvijao osjećaj velikodušnosti. (Signs od the Times, 18. ožujka 1886.)