Priređujući bilo koji program, jedno od osnovnih pitanja koje si postavljamo je: “Tko je ciljna publika?” ili: “Kome je naš program namijenjen?” Kao vjernici također znamo da u životu crkve publiku ne smatramo skupinom ljudi koja samo pasivno usvaja sadržaj, ali često taj prizvuk ne možemo izbjeći. Naše osnovno pitanje stoga može postati: “Tko su ciljni učenici?”
Kad se to pitanje primijeni na naša bogoslužja, ono nas navodi na razmišljanje: publika ili učeništvo? Ako doista težimo tome da stvaramo učenike po uzoru na Krista, koga naša bogoslužja najviše ohrabruju i potiču na rast? Pitanje “ciljnih učenika” pogotovo postaje važno kad razmišljamo o djeci i tinejdžerima. Nakon što napuste dječju subotnju školu, postaju li samo slušatelji ili publika. Ili, usudila bih se reći, pratnja odraslima koji usvajaju sadržaj bogoslužja osmišljen s tim istim odraslima kao ciljnom publikom? Posezanje za mobitelom može zvučati kao primamljivije rješenje, iako je zapravo tragično kad razumijemo koliko bogatstvo kreativnosti, pitanja, svježeg razumijevanja života i Božjeg kraljevstva koje se skriva u umovima naših najmlađih ostaje neizraženo i neuvršteno u život svih nas kao crkve.
Svakome je potreban prostor u kojemu može izraziti svoje slavljenje Boga kroz vlastitu darovitost. No, da bi naši najmlađi imali priliku to učiniti iz cijelog srca, istodobno se osjećajući ugodno, hrabro i podržano, to od nas kao iskusnijih učenika zahtijeva truda i prilagodbe. Pitanje postaje: “Kako bi izgledalo naše glavno bogoslužje kad bi ciljni učenici bili naši najmlađi?” — a da, naravno, sudjelujemo i svi mi ostali.
Crkva u Delnicama na to pitanje pokušava odgovoriti onim što najčešće među sobom nazivamo “kućnom crkvom” — da se i u subotu u crkvi postigne ozračje doma ili male skupine. U subotu, 2. ožujka 2024., bila je još jedna takva prilika. Ono što su mladi kroz dječju subotnju školu i vjeronauk učili i vježbali prethodne mjesece, odgovorni za bogoslužje nisu samo pretvorili u nastup, nego su to i uvrstili kao osnovnu ponudu na bogoslužju. Pa, budući da smo prethodnih mjeseci učili o hebrejskoj kulturi, mladi su u subotu učili odrasle o hebrejskim slovima, Božjim imenima na hebrejskom jeziku, i sve to uz pjesmu na hebrejskom koju su izvodili, dok je cijela crkva učila pjevati. Nije nedostajalo niti poveznice sa subotnjom školom odraslih, jer smo učili pjesme čije riječi dolaze iz Psalama. Kasnije su se svi uključili u interaktivnu propovijed o izvještaju o stvaranju. Neizostavan zaključak proslavljanja i zajedništva bilo je lomljenje kruha oko zajedničkoj stola, ili u našem slučaju bureka i pice.
Zahvalni smo Bogu što na takav način barem nekoliko subota godišnje naša crkvena obitelj u Delnicama svoje usmjerenje spremno okreće na Kristove najmlađe učenike. Nadamo se da će nešto takvo, što uspijeva u jednoj maloj obiteljskoj crkvi, biti na ohrabrenje drugima. Radujemo se svim zamislima, savjetima i iskustvima koja nas uče kako Kristovu ljubav još bolje dijeliti s Njegovim najmlađim učenicima, a On neka nam svakodnevno daruje poniznost i spremnost da stvaramo prilike u kojima ćemo tu ljubav moći primati i od njih.
Dorothea Relić Macedo
