Djeca, a ne robovi

“Zato, primajući u posjed kraljevstvo koje se ne može uzdrmati, čuvajmo i dalje milost. Njom i dalje štujemo Boga kako mu je ugodno, u strahu i poštovanju.” (Hebrejima 12,28)
Postoje mnogi koji tvrde da su Kristovi sljedbenici, a ipak ne provode u djelo Njegovu Riječ. Oni ne uživaju u ovoj Riječi jer ona prikazuje službu koja se njima ne dopada. Oni ne uživaju u zdravom prijekoru i brižnim, iskrenim molbama. Oni ne vole pravednost, nego njima vladaju i vode ih njihovi vlastiti nagli, ljudski nagoni. Vrlo je bitan način na koji služimo Bogu. Dječak koji se dosađuje na satovima kad bi morao učiti, nikada neće postati pravi učenik. Čovjek koji tvrdi da vrši Božje zapovijedi zato što misli da to mora činiti, nikada neće dostići radost u poslušnosti. Srž i svrha svake poslušnosti je primjena načela koja dolaze iznutra — ljubavi prema pravednosti i ljubavi prema Božjem zakonu. Srž je svake pravednosti odanost našem Otkupitelju, činjenje onoga što je ispravno zato što je ispravno. Kada je Božja riječ teret jer izravno pogađa ljudske nagone, tada vjerski život nije kršćanski život, nego teret i napor, usiljena poslušnost. Nema čistoće i pobožnosti u vjeri. Ali pripadnost Božjoj obitelji nas čini djecom, a ne robovima. Kada Kristova ljubav uđe u srce, mi nastojimo oponašati Kristov karakter. … Što više proučavamo Kristov život sa srcem željnim znanja, to više postajemo nalik na Krista. U srce svakoga tko iskreno vrši Riječ, Duh Sveti ulijeva jasno razumijevanje. Što više razapinjemo sebična djela time što dijelimo svoje blagoslove s drugima i primjenjujemo naše Bogom dane sposobnosti, to će se više nebeske milosti ojačati i povećati u nama. Mi ćemo rasti u duhovnosti, strpljenju, čvrstini, pokornosti, nježnosti. … Vagoni vlaka nisu samo zakvačeni za lokomotivu, oni slijede iste tračnice kao i lokomotiva. Koga mi slijedimo? (Letter 135, 1897.)