Brak i obitelj

Djeca u vrijeme krize

U svojoj biti, tjeskoba je kod svih nas jednaka. Tu su razarajuće misli koje nam prolaze kroz glavu, misli koje su na rubu stvarnosti i koje je nadilaze. Uglavnom svoje misli ne dijelimo s drugima, i stoga one nisu izložene kritici. U našem umu one djeluju stvarno i razborito, ali kad ih izgovorimo naglas, shvaćamo da i nisu možda tako mudre. Tek kad dobijemo povratne informacije od drugih, možemo ih držati pod nadzorom. Ponekad je to dobro činiti redovito, jer se u protivnom tjeskobne misli mogu uvijek iznova uvući u naš um.

Djeca se po tom pitanju ne razlikuju, a možda su ponekad i sklonija tjeskobi, jer mogu čuti samo mali ili ograničeni dio razgovora odraslih, i na temelju toga izgraditi vlastite zamisli. One se mogu djelomično temeljiti na istini, a djelomično na osobnoj mašti. Neka djeca su sklonija biti zabrinuta, dok su mnoga djeca uglavnom vesela i imaju živahnu maštu.

U trenutnim okolnostima s pandemijom koronavirusa mnoga djeca su zabrinuta zbog virusa i njegovog utjecaja na njihove živote. Što će se dogoditi ako ga dobiju? Hoće li zaraziti svoje najbliže? Hoće li oni biti krivi ako djed dobije tu strašnu bolest? Hoće li baka umrijeti? Hoće li oni sami umrijeti? Vjerujem da se svi mogu poistovjetiti s tim mislima. To je posljednje za što želimo biti odgovorni. O bolesti još uvijek nije sve poznato, a raznorazne tvrdnje putuju internetom brzinom svjetlosti. Nisu sve istinite. Neke od njih su preuzete od vodećih medija, te zabrinuti roditelji raspravljaju o njima kroz šapat. Djeca sve to primjećuju. Važno je da informacije preuzimamo iz pouzdanih izvora, poput Svjetske zdravstvene organizacije (WHO), ili od zdravstvenih vlasti zemalja u kojima živimo, dok istodobno trebamo ograničavati prihvaćanje tvrdnji iz sumnjivih izvora ili neuravnoteženih rasprava na društvenim mrežama.

Neizmjerno je važno otvoreno razgovarati s djecom. Oni možda neće podijeliti svoje brige u potpunosti. Tjeskoba se kod djece često javlja uz popratne tjelesne simptome kao što su bolovi u trbuhu ili druga očitovanja. Pitajte djecu kako su. Izravno razgovarajte o virusu COVID-19 i o tome jesu li oni ili njihovi prijatelji zabrinuti zbog toga. Podijelite s njima činjenicu da djeca puno rjeđe obolijevaju od odraslih osoba, i stoga postoji manja vjerojatnost da će oni prenijeti bolest na druge. Također je manja vjerojatnost da će teško oboljeti i umrijeti. Trebali bismo otvoreno razgovarati o razlogu zbog kojeg trenutno ne posjećujemo bake i djedove, jer ih jednostavno želimo zaštititi. Ali izići van je zapravo jako dobro. Na taj način dobivamo puno svježeg zraka, koji našem tijelu pruža zdravlje i otpornost, dok hodanje i vježbanje na suncu održavaju naše zdravlje i smanjuju tjeskobu. Trebamo jedino držati udaljenost najmanje dva do tri metara od ljudi koje susrećemo u šetnji. Ako peremo ruke ispravno i redovito, smanjujemo mogućnost za širenje virusa.

Ovih dana bismo trebali više razgovarati sa svojom djecom, a koronavirus bi trebao zauzimati samo manji dio naših svakodnevnih razgovora. Svakako bismo trebali stvoriti prostor i za takve razgovore, i nipošto ne bismo trebali ušutkavati djecu ako žele razgovarati o onome što ih brine; ali nakon toga bi bilo dobro ispuniti razgovor nečim ljepšim. Trebali bismo razgovarati o nečemu zabavnom, o onome što ulijeva nadu, kao i o budućnosti. Isto tako, trebali bismo te naše razgovore pretočiti u zabavne i smislene postupke. Postoji budućnost i nakon COVID-a. Možda ćemo imati i bolju budućnost, jer sada shvaćamo važnost međusobnih odnosa i važnost suosjećanja.

Dr. Helgi Jónsson, voditelj Odjela za zdravstvo Transeuropske divizije Kršćanske adventističke crkve

Podijeli