Ako o sudnjem danu pitate Babu Vangu, odgovor će zasigurno biti naglašeno potvrdan. Ipak, ovo pitanje zaslužuje ozbiljniji pristup. Ispričat ću vam svoj doživljaj iz ranih osamdesetih godina prošlog stoljeća (kako me ovo “prošlo stoljeće” čini starim, a ja imam tek šezdeset i devet godina).
Kao mladi adventistički pastor radio sam u Gospiću. Broj vjernika je rastao i više nije bilo prilično sastajati se po domovima, te smo odlučili sagraditi crkvu. Otvorili smo namjenski račun za izgradnju zgrade mjesne crkve u Gospiću, i novčana sredstva su počela pritjecati od glavne uprave Adventističke crkve u Zagrebu, pojedinaca iz tadašnje Jugoslavije i iseljeništva. Nisu samo adventistički vjernici davali svoje priloge, već i katolički i pravoslavni vjernici. Sjećam se susjede Mare koja je dala ondašnjih dvjesto maraka i rekla da za crkvu mora uvijek biti.
Kad smo vidjeli da postoji podrška za naš projekt, valjalo je krenuti dalje — naći gradilište, ishoditi dozvole za gradnju i izraditi projektnu dokumentaciju. Moji stariji kolege nisu mi priskočili u pomoć, već su mi rekli da sām moram stjecati iskustva u odnosima s vlastima. I došao je taj dan.
Došao sam u Općinu Gospić s namjerom da dogovorim posjet predsjedniku općine. Ali kad sam pokucao na vrata ureda, pojavio se sām predsjednik jer je tajnica otišla nešto obaviti. Na vratima sam mu se predstavio, a on me je odmah uveo u svoj ured. Bio je to mlađi čovjek i vrlo brzo smo ušli u razgovor. Rekao sam mu što namjeravamo, a on je odvratio: “Što će nam još jedna crkva u Gospiću? Imamo katoličku i pravoslavnu, i one su poluprazne.” Pokušao sam mu objasniti da su adventisti protestanti i da želimo sagraditi “dom molitve za sve narode” (Marko 11,17).
“Adventisti, koji su to opet?” pitao je. Odgovorio sam: “To su oni koji očekuju drugi Kristov dolazak na Zemlju.” Tek je sad dobio poticaj za niz pitanja, a budući da su se u to vrijeme čitale Dänikenove knjige, pokušao me je svrstati u taj način opisivanja budućnosti. Ali ja sam mu ukazivao na opise sudnjeg dana u Svetom pismu. Usput mi je rekao da mi se čudi što kao mlad i obrazovan čovjek vjerujem u takvo što.
Kad je zadovoljio svoju znatiželju, poveo me u urbanistički odjel i predstavio djelatnicima. Vrlo brzo se u tom uredu okupilo desetak djelatnica i djelatnika, a i sām predsjednik je ostao s nama. Opet sam trebao objašnjavati što to očekuju adventisti u budućnosti, a još nije bilo riječi o urbanističkim uvjetima za crkvenu građevinu. Sad kad sam imao slušateljstvo, odlučio sam im propovijedati…
Rekao sam im da mi zapravo očekujemo isto, samo se u opisivanju onoga za što je izgledno da će se dogoditi služimo različitim riječima. Kršćani govore o sudnjem danu; a oni pak ne mogu poreći opasnost od globalne kataklizme. U to je vrijeme u političkom tjedniku Danas izlazio niz članaka o opasnosti od sveopćeg uništenja našeg planeta. Mislim da je o tome pisao neki vojni analitičar i opisivao kako svijet sjedi na bačvi baruta kojim se može razoriti dvjesto puta.
Ukazivao je na krize hladnoratovskog doba između dvije supersile, na socijalne i gospodarske nejednakosti, na ekološke prijetnje i slično; zapravo sve sa čime je javnost danas još i više upoznata. Kad sam im to spomenuo i pitao jesu li s time upoznati, prisutne drugarice i drugovi su promijenili izraz lica. Sad sam ja postavljao pitanja. Pitao sam kakvi su izgledi da se ljudi međusobno zbliže, da se ponašaju kao braća i sestre? Rekao sam im da je glavna poruka Svetoga pisma kako svi ljudi imaju istog Stvoritelja ili Roditelja te da smo svi braća i sestre, priznali mi to ili ne.
Kad su čuli da im zapravo govorim o idealu bratstva i jedinstva među narodima, zanimanje za moju priču je doživjelo vrhunac, ali su i počele primjedbe kako crkve to ne promiču. Ja sam im rekao da su same crkve za to odgovorne, ali da i oni imaju problema u primjeni ideala koji toliko promiču u javnosti. Složili smo se da, kako god opisali našu budućnost, izgledi za preživljavanje nam nisu sjajni.
Napokon je došlo vrijeme da razgovaramo o urbanističkim uvjetima za izgradnju crkvene zgrade u Gospiću.
Sada je glavnu riječ vodila voditeljica urbanističkog ureda. Pitala me imam li kakav prijedlog. Rekao sam joj da to prepuštam struci, ali da bi bilo dobro da je crkva podjednako dostupna svim građanima Gospića. Svi su sad gledali zemljovide grada i ubrzo predložili dva gradilišta u blizini autobusnog kolodvora, koja bi se mogla namijeniti za tu svrhu, jer potrebno je planirati i parkirna mjesta. To je bilo više od onoga što sam mogao sanjati. Za dvije godine crkva je sagrađena, na početku Bužimske ulice, i 1985. godine bilo je svečano otvorenje. Predstavnici općine su bili na svečanosti.
Kad uspostavimo odgovarajuću komunikaciju, možemo bolje razumjeti zajedničku nam stvarnost i ponešto dobro ostvariti.
Dragutin Matak