Nijedna škola nije važnija od škole obitelji, ako je ona na razini svojega poslanja. Uostalom, obitelj je prva škola koja je ikad postojala. I u naše doba obitelj je još uvijek mjesto gdje se stječu prva znanja.
U početku povijesti čovječanstva obitelj je prenosila sva znanja. Učila je ruke vještinama, odgajala je i oblikovala um i dušu djece. Civilizacija je usložnjavala društvene tijekove, a obitelj je počela zanemarivati svoje unutarnje dužnosti da bi se više posvetila vanjskim aktivnostima. Stoga se morala osloboditi svojega odgojnog posla — iako je nitko ne smije toga osloboditi.
Prvi pojmovi što ih dijete stječe o poslušnosti, o samokontroli, o velikodušnosti i istinitosti, ovise o obitelji. Svemu tome djecu treba učiti tijekom prvih godina života, jer upravo u toj dobi njihov duh najbolje prima dojmove.
Roditeljska je prednost i dužnost otkriti djetetu postojanje Boga, Njegovu dobrotu i moć, Njegovu volju. U predavanju toga znanja roditeljima su na raspolaganju dvije divne knjige — Biblija i priroda — i dvije vjerske i društvene ustanove — obiteljsko bogoslužje i dan odmora, kad roditelji i djeca zajedno primaju pouke koje im je Bog namijenio.
Danas se školama sve više povjerava ne samo umno oblikovanje, već i moralno odgajanje mladih te njihovo osposobljavanje za rad. Škola gradi na temeljima koje je podignula obitelj. O tim temeljima uvelike ovisi što će škola moći učiniti za djecu i mladež.
Roditelji bi morali dobro poznavati Bibliju, njegovati vještinu pripovijedanja i pričati djeci biblijske priče. Zahvaljujući toj ugodnoj i jednostavnoj metodi poučavanja, mladi se mogu upoznati s najuzvišenijim istinama. Tako se dijete od najranije dobi sprijateljuje sa svetom Božjom knjigom — Biblijom.
Budući da je zdravlje prijeko potrebno za postizanje uspjeha, roditelji ga moraju osigurati djeci. Poželjno je da djeca naslijede dobru konstituciju, ali i djeca slabije konstitucije mogu postati snažna ako na njih ispravno primijenimo zakone zdravlja i življenja. Engleski matematičar i fizičar Isaac Newton bio je kao dijete toliko slabašan da su se roditelji bojali da će ga izgubiti. Zahvaljujući ispravnoj prehrani, poslije je bio odličnog zdravlja.
Dakle, jedna od osnovnih roditeljskih dužnosti je usaditi u djecu pravila zdravlja. To je jednako važno kao i dobar temelj moralnog odgoja.
Što se tiče prehrane, na prvom je mjestu redovitost. Neredoviti obroci su jedno od najvećih zala koje može pogoditi obitelj. Nasuprot tome, redovitost olakšava rad želuca i jača volju. Vrijednost redovitosti očituje se na duševnom i na tjelesnom području.
Djeca moraju naučiti zbog čega roditelji biraju neku hranu. Moraju znati zašto je zdravije jesti crni kruh načinjen od pšeničnog brađna cjelovitog zrna, nego od bijelog brašna kojemu nedostaju vitamini. Roditelji im moraju objasniti zašto se treba potpuno suzdržavati od nekih jela, pića i pušenja.
Tjelesni odgoj se ne smije zanemarivati. Djeca trebaju rano naučiti uspravno se držati, razvijati mišiće i duboko disati. Roditelji trebaju paziti na navike svoje djece i ispravljati ih. Pritom moraju znati da je obiteljsko ozračje najvažniji čimbenik. Okolina u kojoj se svatko osjeća sretan, gdje vlada radost i dobro raspoloženje, gdje se pjeva i gdje se čuju ugodne riječi, unapređuje djetetov tjelesni i psihički razvitak.
Imajmo na umu da se glas izgrađuje kod kuće, a ne kod profesora glazbe ili pravilnog govora. Glas izravno prima otisak dobrih ili loših osobina koje se njeguju u obitelji. Svađe, nesloga i gnjev daju glasnicama karakterističnu tvrdoću, a blagost i dobrota daju mu čišći i melodičniji zvuk.
Djecu treba odijevati imajući na umu njihovo zdravlje. Ne treba se povoditi za modom ako to znači prijestup zakona zdravlja. Držimo se pravila: jednostavnost, čistoća i dobar ukus.
Nemojmo zaboraviti da zdravlje djece uvelike ovisi o savjetima koji im se daju o spolnom životu. Nemoral koji zapljuskuje svijet mogao bi se zaustaviti kad bi roditelji znali savjetovati djecu i kad se tome doda utjecaj Božjeg Duha. Nema većeg nemara nego ostaviti djecu u neznanju o životnim problemima.
Odgojenim čovjekom smatramo osobu koja može nešto poduzeti i to privesti kraju. Odgojiti djecu ne znači samo slati ih redovito u školu i paziti da prelaze iz razreda u razred. Uz teorijsko znanje, djeca trebaju steći i radne navike, marljivost i smisao za praktičnost. Obitelj uvelike snosi odgovornost za taj odgoj.
Dijete je aktivno. Prvo počinje oponašati, a zatim njegova ostvarenja postaju izvorna. Gradi kuće od kartona, brda i špilje od pijeska, zamišljene vlakove. Poslije se želi služiti čekićem, nožem, škarama i pilom. Želi kuhati, saditi, brati plodove. Roditelji ga ne smiju obeshrabrivati. Njihova je dužnost poticati i korisno usmjeravati dječju energiju.
Razvitak djetetovih praktičnih vještina ne smije biti prepušten slučaju. Roditelji moraju imati jasan plan o tome što treba poduzeti i strpljivo ga primijeniti kad za to dođe vrijeme. Petogodišnje dijete mora biti sposobno samostalno se odijevati i obavljati neke jednostavne kućanske poslove — prostrti stol, obrisati prašinu i slično. Kad bude starije, treba ga učiti kuhati, šivati i pomagati u radovima u vrtu.
Evo, ukratko, školskog programa obitelji! On obuhvaća tjelesno područje i područje inteligencije, društveni i duhovni život, a proteže se na razdoblje od dvadeset godina.
I životinje poučavaju svoje mlade, ali njihovo “odgajanje” brzo završava. Bog je odredio da čovjekovo djetinjstvo traje dugo, a odgoj još dulje, jer nikad, zapravo, niti ne završava. Djetetu je potrebna godina dana da nauči hodati, dvije godine da počne govoriti, pet godina da počne shvaćati kako oko njegove kuće postoji čitav svijet. Potrebno mu je dvadeset godina da postane samostalno, a trideset da dosegne punu zrelost. Sve vrijeme roditelji imaju prigodu poučavati svoju djecu i usađivati im u srca i um načela koja će ih učiniti uspješnima, osigurati im sreću i pomoći im da i druge učine sretnima.
Walter Raymond Beach