Duhovni usponi neće spriječiti duhovne padove

“Tada Izabela posla Iliji glasnika s porukom: ‘Neka mi bogovi učine sva zla i neka nadodadu, ako sutra u ovo doba ne učinim s tvojim životom kao što si ti učinio sa životom svakoga od njih!’” (1. o kraljevima 19,2)
Koliko god hrabri, uspješni i odvažni bili Božji ljudi u obavljanju svoje zadaće, ako ne budu neprekidno gledali u Boga oslanjajući se na djelo koje im je povjerio, oni će izgubiti smjelost. Nakon čudesnog očitovanja sile kojim ih Bog priprema da obave Njegovo djelo, pojavit će se okolnosti koje će staviti na ispit njihovu vjeru i ako se potpuno ne oslone na Gospodina, oni će pasti. To se dogodilo Iliji. Uz Božju pomoć on je porazio Baalove proroke, ali je bio razočaran rezultatima do kojih je dovelo to očitovanje božanske sile. Pod prijetnjama zle kraljice on je izgubio hrabrost i vjeru. Izgubio je iz vida Onoga koji se brinuo o njemu i ne čekajući da ga Bog pošalje, pobjegao je da spasi živu glavu. Bio je vrlo potišten jer je očekivao mnogo više od čuda koje se dogodilo pred narodom. Da je Ilija, znajući da je ispunio božansku volju, sačuvao povjerenje u Boga, da je u Njemu potražio utočište i snagu stojeći čvrsto i nepomično za istinu, dojam koji bi ostavio na kralja i narod, doveo bi do obnove. Pod Božjim nadahnućem, Ilija je bio spreman za svaku kušnju. Međutim, kada je do njega stigla Jezebelina prijeteća poruka i odjeknula u njegovim ušima, on je, prenuvši se iz dubokog sna, ispustio Božju ruku. … Bio je to trenutak kada se trebao ohrabriti u Gospodinu pokazujući živu, aktivnu vjeru. Nije smio pobjeći sa svojeg mjesta dužnosti. Bog mu je na čudesan način pokazao svoju silu, i to mu je trebalo pružiti sigurnost da ga On neće napustiti, da je Njegova sila sasvim dovoljna da ga podupre jer je On Gospodin nad silama na Nebu i Zemlji. Ali Ilija je zaboravio na Boga i pobjegao. … “Zatim leže i zaspa. Ali gle, anđeo ga taknu i reče mu: ‘Ustani i jedi.’ On pogleda, kad gle — kraj njegova uzglavlja na kamenu pečen kruh i vrč vode. … Ali se anđeo Jahvin javi i drugi put, dotače ga i reče: ‘Ustani i jedi, jer je pred tobom dalek put!’” (1. o kraljevima 19,5-7) Moje srce je ganuto kad u Svetim spisima čitam o zanimanju koje nebeska obitelj pokazuje prema vjernim slugama Svevišnjega. “Ustao je, jeo i pio. Okrijepljen tom hranom, išao je četrdeset dana i četrdeset noći sve do Božje gore Horeba.” (1. o kraljevima 19,8) (Letter 62, 1900.)