“Isus odgovori: ‘Moje kraljevstvo ne pripada ovomu svijetu!’” (Ivan 18,36)
Božje kraljevstvo neće doći da se vidi. Evanđelje Božje milosti, sa svojim duhom samoodricanja, nikada ne može biti u skladu s duhom ovoga svijeta. Ova su dva načela u sukobu. …
Međutim, danas u vjerskom svijetu postoji mnoštvo onih koji po svom vjerovanju rade na uspostavi Kristova kraljevstva kao zemaljske, svjetovne vladavine. Oni žele našega Gospodina učiniti vladarem kraljevstva ovoga svijeta, vladarem u njegovim sudovima, nad njegovim vojskama, njegovim zakonodavnim dvoranama, njegovim palačama i trgovima. Oni od Njega očekuju da vlada uz pomoć zakona nametnutih ljudskom vlašću. Budući da se Krist osobno ne nalazi ovdje, oni će sami poduzeti da djeluju umjesto Njega, da provode zakone Njegova kraljevstva. Uspostava takvog kraljevstva je ono što su željeli Hebreji Kristovog doba. Oni bi prihvatili Krista da je htio uspostaviti svjetovno kraljevstvo, nametnuti ono što su oni smatrali Božjim Zakonom i učiniti ih tumačima svoje volje i predstavnicima svoje vlasti. Međutim, On je rekao: “Moje kraljevstvo ne pripada ovomu svijetu.” (Ivan 18,36) On nije želio prihvatiti zemaljsko prijestolje.
Kristovo kraljevstvo nije uspostavljeno odlukama sudova, savjeta, zakonodavnih skupština ni pokroviteljstvom velikih ljudi ovoga svijeta, već usađivanjem Kristove prirode u ljudsku djelovanjem Svetoga Duha. … Evo jedine sile koja može uzdignuti ljudski rod! Ljudsko oruđe za izvršenje ovog djela predstavlja propovijedanje Božje Riječi i njezino provođenje u život. …
Danas, kao i u Kristovo doba, djelo Božjega kraljevstva ne oslanja se na one koji traže priznanje i potporu svjetovnih vladara i ljudskih zakona, već na one koji u Njegovo ime objavljuju narodu one duhovne istine koje će, kod onih koji ih prihvate, ostvariti Pavlovo iskustvo: “… s Kristom sam razapet na križ; živim — ali ne više ja, nego Krist živi u meni.” (Galaćanima 2,19.20) (Isusov život, str. 417,418)