„Tko dijeli, neka dijeli darežljivo!“ (Rimljanima 12,8)
Velikodušnost je dužnost koja se ni na koji način ne smije zanemariti; ali neka se ni siromašni ni bogati ni za trenutak ne zavaravaju mišljenjem da njihovi prilozi Bogu mogu donijeti pomirenje za njihove karakterne nedostatke. Veliki apostol kaže: „Kad bih na hranu siromasima razdao sve svoje imanje, kad bih tijelo svoje predao da se sažeže, a ljubavi ne bih imao, ništa mi koristilo ne bi.“ (1. Korinćanima 13,3)
Upravo zato da bi u nama razvio duh velikodušnosti, Gospodin traži naše darove i priloge. On ne ovisi o nama i našim sredstvima da bi podupirao svoje djelo. On sam izjavljuje preko proroka: „Jer je moje sve gorsko zvijerje i stoka na planinama na tisuće!“
Bog je mogao učiniti da anđeli budu poslanici Njegove istine. Mogao je proglasiti svoju volju kao što je objavio Zakon sa Sinaja, svojim vlastitim glasom. Međutim, On je odlučio uporabiti muškarce i žene da obave taj posao. I jedino kada ispunjavamo božansku namjeru s kojom smo stvoreni, život će nam biti na blagoslov. Sva bogatstva koja su nam povjerena pokazat će se kao prokletstvo ako ih ne uporabimo za zadovoljenje svojih vlastitih svakidašnjih potreba i potreba siromašnih oko nas, ali i za proslavljanje Boga time što ćemo unaprijediti Njegovo djelo na Zemlji.
Veličanstvo Neba odreklo se svojeg visokog zapovjedničkog položaja, svoje slave s Ocem, pa čak i svojeg života da bi nas spasilo. A sada, što ćemo mi učiniti za Njega? Sačuvaj Bože da oni koji sebe smatraju Njegovom djecom žive samo za sebe! … Prvo i najbolje od svega s pravom pripada Njemu. … Upravo u ovom životu On zahtijeva da svi naši talenti budu ponuđeni trgovcima. …
Ne bismo trebali gledati na desetinu kao na granicu svoje velikodušnosti. Od Hebreja se tražilo da donose Gospodinu mnogobrojne darove osim desetine; zar nećemo i mi, koji uživamo blagoslove Evanđelja, učiniti bar isto toliko da podupremo Božje djelo kao što se činilo u prethodnom, manje blagoslovljenom sustavu? I dok se djelo za ovo vrijeme širi po svoj Zemlji, pozivi za pomoć stalno se umnožavaju. …
Sve dok sami ne poželimo da beskrajni Otac prestane izlijevati svoje darove na nas, ne bismo smjeli uskliknuti: Zar nema kraja tom davanju? Ne samo da bismo morali vjerno odvajati za Boga naše desetine, za koje On tvrdi da Mu pripadaju, već bismo trebali donositi i svoj prilog Njegovoj riznici u obliku dara zahvalnosti. Donosimo radosna srca našem Stvoritelju prvine od svega Njegovog obilja – naše najizabranije imanje, našu najbolju i najsvetiju službu. (Review and Herald, 9. veljače 1886.)