„Kad se molite, ne izgovarajte isprazne riječi kao pogani, koji umišljaju da će biti uslišani zbog svoga nabrajanja.“ (Matej 6,7)
Postoje dvije vrste molitve – formalna molitva i molitva vjere. Ponavljanje ustaljenih, uobičajenih fraza kada srce ne osjeća nikakve potrebe za Bogom formalna je molitva. … Trebamo paziti da u svim svojim molitvama izgovaramo potrebe svojeg srca i da kažemo samo ono što stvarno mislimo. Sve one izabrane riječi koje nam stoje na raspolaganju nisu zamjena za jednu svetu želju. Najrječitije molitve samo su prazno ponavljanje ako ne izražavaju prave osjećaje srca. Međutim, molitva koja dolazi iz iskrenog srca, kada se izgovaraju jednostavne riječi iz duše kao da tražimo od nekog zemaljskog prijatelja neku uslugu očekujući da će biti učinjena – to je molitva vjere. Carinik koji je otišao u hram da se moli dobar je primjer iskrenog, odanog vjernika. On je osjećao da je grešnik i njegova velika potreba navela ga je da izrazi svoju vatrenu želju. „Bože, budi milostiv meni grešniku!“
Da bismo razgovarali s Bogom, trebamo imati nešto što bismo Mu mogli reći o svojem stvarnom životu. Pred očima Beskonačnoga nalazi se dugačka, crna lista naših prijestupa. Popis je potpun; nijedna od naših uvreda nije zaboravljena. Međutim, Onaj koji je tako prekrasno radio za svoje sluge u prošlosti, saslušat će molitvu vjere i oprostit će nam naše prijestupe. On je obećao i On će održati svoju riječ. …
Pošto smo iznijeli svoje molbe, sami ih trebamo i uslišati, koliko god je to moguće, i ne čekati na Boga da učini za nas ono što mi sami možemo. … Božanska pomoć treba biti sjedinjena s ljudskim naporima, težnjama i energijom. … Mi se ne možemo održati molitvama drugih ako sami zanemarimo molitvu jer se Bog za takvo što nikada nije pobrinuo. Čak ni sva božanska sila ne može uzdignuti na Nebo nijednu dušu koja nije spremna uložiti napore u svoju korist. …
I dok se tako, korak po korak, budemo penjali blistavim ljestvama koje nas vode u Božji grad, o, koliko ćemo puta biti obeshrabreni, koliko ćemo puta plakati kraj Isusovih nogu zbog svojih propusta i svojih poraza. … Ipak, ne prestajmo ulagati napore sa svoje strane. Nebo može dosegnuti svatko od nas ako bude živio u skladu sa Zakonom vršeći Isusovu volju i izrastajući u Njegovo obličje. Privremeni neuspjesi trebaju nas navesti da se još čvršće oslonimo na Krista, da hrabro idemo dalje, odlučno i s nepokolebljivom namjerom. (Signs of the Times, 14. kolovoza 1884.)