“Vjerom Mojsije, kad odraste, odbi da ga nazivaju sinom faraonove kćeri. Radije je odabrao da bude zlostavljan zajedno s Božjim narodom nego da ima časovito grešno uživanje … jer je gledao na (obećanu) nagradu.” (Hebrejima 11,24-26)
Razmišljaj o Mojsiju. Kakvi su samo snošljivost i strpljenje obilježavali njegov život! Pavao u svojoj Poslanici Hebrejima kaže: “Ostade, naime, postojan kao da promatra Nevidljivoga.” (Hebrejima 11,27) Ta Mojsijeva osobina nije podrazumijevala samo pasivno opiranje zlu, već ustrajnost u odlučnom, dosljednom postupanju. Uvijek je pred sobom imao Gospodina i On mu je stajao s desne strane da bi mu pomagao.
Mojsije je imao dubok osjećaj Božje prisutnosti. On je vidio Boga. Nije gledao samo unaprijed kroz vjekove na Krista koji će doći, već je vidio Krista kako prati djecu Izraelovu na svim njihovim putovanjima. Bog je za njega bio stvaran, uvijek prisutan u njegovim mislima. Kad bi bio pozvan da se suoči s opasnošću, da pretrpi uvrede i doživi nerazumijevanje radi Krista, ustrajno je to podnosio bez želje za osvetom.
Mojsije je vjerovao da mu je Bog potreban i da će mu pomoći upravo zato što mu je Njegova pomoć bila potrebna. Bog je za njega bio uvijek prisutna pomoć u trenucima potrebe. Mi imamo previše mrtve, formalne vjere, ali stvarnog povjerenja, ustrajne vjere nemamo. Bog je za Mojsija bio Onaj koji nagrađuje sve koji Ga uporno traže. Imao je poštovanja prema toj nagradi. To je još jedan aspekt vjere koji želimo proučiti, koji će, ako se ugradi u život i iskustvo, osposobiti svakoga tko ljubi Boga i boji Ga se da izdrži sve nevolje. Bog će nagraditi čovjeka koji vjeruje i koji je poslušan. Mojsije je bio pun pouzdanja u Boga jer je praktično primjenjivao vjeru. Bila mu je potrebna Božja pomoć i on se molio za nju, vjerovao je da će je primiti i utkao je u svoje životno iskustvo uvjerenje da se Bog brine za njega. Vjerovao je da Bog na poseban način upravlja njegovim životom. Znao je da mu je Bog dodijelio poseban posao i htio ga je obaviti što je moguće uspješnije. Ali bio je svjestan da to ne može učiniti bez Božje pomoći, jer je imao posla s pokvarenim narodom. Božja prisutnost, znao je to, dovoljno je snažna da ga provede kroz najizazovnije situacije u kojima se čovjek može naći. Mogao je vidjeti i prepoznati Boga u svakoj pojedinosti svojeg života. Bio je svjestan da se nalazi pod budnim okom svevidećeg Boga koji ocjenjuje pobude i ispituje srca. On je gledao na Boga i uzdao se u Njega za snagu da bi izišao neiskvaren iz svake kušnje. … To je ona vrsta vjere koja je i nama potrebna, vjera koja će podnijeti ispit. (Letter 42, 7. travnja 1886. — “Bratu Ramseyju”)