“Gledajte koliku nam je ljubav Otac iskazao, da se zovemo djeca Božja.” (1. Ivanova 3,1)
Kristovim zaslugama i Njegovom pravdom koja nam se pripisuje zbog vjere, trebamo stalno usavršavati svoj kršćanski karakter. Naša zadaća svakog dana i svakog trenutka određena je u riječima apostola: “Uprimo pogled u začetnika i završitelja vjere, u Isusa.” (Hebrejima 12,2) Dok se držimo ove upute, naš um postaje bistriji i naša vjera jača, a naša nada postaje sve postojanija; zaokupljeni gledanjem Njegove bezgrešnosti i ljupkosti, i žrtve koju je podnio da bi nas pomirio s Bogom, obuzeti smo do te mjere da nam riječi obeshrabrenja i sumnje ni ne dolaze na um.
Očitovanje Božje ljubavi, Njegove milosti i dobrote i djelovanje Svetoga Duha koji prosvjetljuje i preporađa srce, dovodi nas vjerom u tako blisku povezanost s Kristom da imamo jasnu sliku o Njegovom karakteru i možemo razotkriti i najlukavije sotonske obmane. Gledajući na Isusa i oslanjajući se na Njegove zasluge mi primamo blagoslove svetosti, mira i radosti u Svetom Duhu. I dok promatramo veličinu svega što je Krist učinio za nas, spremni smo uskliknuti: “Gledajte koliku nam je ljubav Otac iskazao, da se zovemo djeca Božja.”
Braćo i sestre, dok promatramo sve ovo, mi se mijenjamo. Razmišljajući o ljubavi nebeskog Oca i našega Spasitelja, promatrajući savršenstvo božanskog karaktera i tražeći vjerom da nam se pripiše Kristova pravednost, mi se preobražavamo u Njegovo obličje. Stoga, ne prikupljajmo samo neugodne slike: nepravde, izopačenosti i razočaranja — tako očite dokaze sotonske sile — i ne čuvajmo ih na zidovima svojega sjećanja.
Postoje, hvala Bogu, i mnogo svjetlije i vedrije slike koje nam On prikazuje. Skupljajmo blagoslovljene i nepobitne dokaze o Njegovoj ljubavi kao najdragocjenije blago, i neka nam stalno budu pred očima. Promatrajmo u svojim mislima prizore: Božjeg Sina kako napušta Očevo prijestolje i svoje Božanstvo zaodijeva ljudskom naravi da bi oslobodio čovjeka od sotonske sile; Njegovu pobjedu za nas koja pred čovjekom otvara Nebo i otkriva ljudskom pogledu unutrašnjost nebeskih dvorova, gdje slava Njegovog Božanstva nije zaklonjena velom tajne; podizanje palog ljudskog roda iz ponora propasti u koji ga je grijeh strovalio; ponovnu uspostavu povezanosti s beskonačnim Bogom svih onih koji su izdržali božansku probu zahvaljujući vjeri u našeg Otkupitelja i odjeći Kristove pravednosti, uzdignuti do Njegovog prijestolja — to su slike kojima Gospodin želi da ukrašavamo odaje svoje duše.
I dok tako “ne smjeramo na vidljivo, nego na nevidljivo”, potvrdit ćemo istinu da “nam sadašnja ali kratkotrajna i mala nevolja donosi izvanredno veliku i vječnu slavu”. (2. Korinćanima 4,17.18) (Testimonies for the Church, sv. 5, str. 744,745)