Velika tragedija čovječanstva ogleda se, između ostalog, i u tome što živimo u doba najvećeg procvata “umjetnosti”. Sve nam postaje umjetno. I pritom smo iznimno kreativni. Imamo umjetnu komunikaciju, umjetnu glazbu, umjetnu oplodnju, umjetnu kosu, umjetna prsa i umjetne nokte. Nadalje, imamo umjetne jabuke, pojačivače okusa, umjetno cvijeće, umjetne prijatelje, umjetne osmijehe, i tako dalje.
Tetoviramo kožu, bušimo tijelo, kvarcamo se da bismo pocrnili, mijenjamo spolne organe. Bojimo vodu, bojimo kruh. Rajčica nam ima okus stiropora. Jedni drugima mažemo oči, a sve smo prozirniji, bjedniji, ružniji, bolesniji, nerazumniji i nesretniji.
Ma koliko šutjeli o tome, to je svijet u kojem živimo. Ali hajde da se s razlogom usmjerimo samo na kršćanski svijet, pa čak i malo uže.
Jesmo li u pravu kad kažemo da je kršćanstvo u naprednom zapadnom društvu, uključujući i našu zemlju, toliko slabo i omamljeno da izgleda kao da je spojeno na aparate za održavanje na životu? Jesmo li previše kritični i nerealni ako nam se čini da je živo vjersko iskustvo koje nas okružuje, i u kojem još uvijek nekako plivamo, zapravo počelo tonuti prema nepoznatim i mračnim dubinama neizvjesne budućnosti?
Je li moguće da su sile tame zavladale do te mjere da su zidine njihovog kraljevstva postale neodoljivo privlačne ili pak previše čvrste za jadne i površne napore onemoćalih kršćana?
Jesmo li previše negativni, ili čak možda pretjerujemo, ako kažemo da je sve manje starih i mladih spremno i sposobno saslušati poruku iz Božje riječi te ozbiljno žrtvovati svoje živote službi širenja jedine Radosne vijesti? Ovaj svijet ima samo jednu doista Radosnu vijest. Je li u našem srcu Radosna vijest još uvijek radosnija od ičega, ili prevladava nesigurnost i otupjelost za njezinu ljepotu, snagu i aktualnost? Je li Golijat uskrsnuo i u uzvratnom dvoboju porazio uspavanog Davida? Jesmo li malo-pomalo, gotovo neprimjetno i nesvjesno, prihvatili lažna šaputanja malovjernih uhoda te pristali biti skakavci pred “divovima” neosvojene kanaanske zemlje?
Koliko je još ostalo duboke i iskrene zahvalnosti i ponizne ljubavi prema Bogu, koji nas je beskrajno skupo platio i spasio za vječnost? Čini li nam se samo, ili su uistinu mnogi odlutali od značenja i sile Isusovih pobjedonosnih riječi: “Svršeno je!” Drugim riječima: “Ljudi, gotovo je!”
Koliko god bilo istine u ovoj prilično obeshrabrujućoj i površnoj dijagnozi suvremenog kršćanstva, nepobitna je činjenica da je upravo takvo stanje unaprijed najavljeno i opisano u vječnoj, svetoj i nepogrešivoj Božjoj riječi. Nije li sam Isus rekao: “Hoću li naći vjere kad se vratim na ovu zemlju?” (vidi Luka 18,8) Ne govori li Božji Sin o kršćanima posljednjeg vremena kao o djevicama pozvanima na svadbenu svečanost, koje su pozaspale čekajući dolazak mladoženje? (vidi Matej 25)
Nije li za posljednju laodicejsku zajednicu vjernika upravo Isus rekao da ima ozbiljnih problema s duhovnom mlakošću i ohološću lišenom životodavne sile Duha Istine? (vidi Otkrivenje 3) Nije li preko svoje sluškinje Ellen G. White isti Duh prorekao da će Crkva u posljednje vrijeme izgledati kao da je pala ili kao da će pasti? Jedini Gospodar Neba i Zemlje, jedini Kralj nad kraljevima je istodobno prorekao i obećao da je “vrata pakla neće nadvladati” (vidi Matej 16,18), i da će pobijediti upravo oni koji “čuvaju Božje zapovijedi i vjeru u Isusa” (Otkrivenje 14,12).
Promatrajući statistike i stanje u Adventističkoj crkvi danas, mnogi će reći kako je prije trideset ili četrdeset godina bilo daleko bolje. To pomalo podsjeća na pitanje koje je Jahve uputio ostarjelim Izraelcima preko proroka Hagaja, u vrijeme izgradnje drugog Hrama: “Ima li još koga među vama koji vidje ovaj Dom u njegovoj staroj slavi? … Prema onome, nije li to ko ništa u vašim očima?” (Hagaj 2,3) U našem kontekstu zanimljiv je i Jahvin odgovor: “Ne bojte se! … Duh moj posred vas ostaje. … Slava ovoga drugog Doma bit će veća nego prvoga. … Na posao! Jer, ja sam s vama!” (vidi Hagaj 2,4-9)
Neosporno je da je došlo posebno teško vrijeme. Ali, istini za volju, sve od Adamovog pada u grijeh nije nam bilo nimalo lako. Glasovi i razmišljanja o stanju u Adventističkoj crkvi podsjećaju me na dom udovice u Sarfati u kojem je preostalo još malo brašna i tek nekoliko kapi ulja. Ljudskim očima gledano, sve je ukazivalo na to da će udovica i njezin sin uskoro umrijeti od gladi. Bilo je to stanje krajnjeg očaja i beznađa.
Ali Bog, koji unaprijed ima rješenje, poslao je udovici ohrabrenje u pravo vrijeme. Trebalo je samo povjerovati prorokovoj riječi, što je uključivalo i značajno odricanje s njezine strane, te u duhu požrtvovnosti staviti Boga na prvo mjesto: “Ništa se ne boj…”, kaže Bog preko Ilije “samo najprije umijesi meni kolačić. … Jer ovako govori Jahve, Bog Izraelov: U ćupu neće brašna nestati ni vrč se s uljem neće isprazniti. … Ode ona i učini kako je Ilija rekao i za mnoge dane imadoše jela. … Brašno se iz ćupa nije potrošilo i u vrču nije nestalo ulja.” (1. o Kraljevima 17,13-16) Drugim riječima, vrata ih paklena nisu nadvladala. Ali, ponavljam: trebalo je poslušati Božju riječ i staviti Boga na prvo mjesto.
Činjenica da je Bog predvidio duhovnu krizu u svojem narodu posljednjeg vremena može pružiti tek nešto malo utjehe; ali u Božjoj se riječi nalazi daleko veće ohrabrenje — sigurnost bez granica! Uvijek iznova trebali bismo se podsjećati i utvrđivati svoj um tom jednostavnom, dubokom i predivnom istinom da je Krist na križu jednom zauvijek u potpunosti porazio svu neprijateljsku vojsku. “Svršeno je!” Rat je dobiven! “Dana mi je sva vlast, nebeska i zemaljska”, objavljuje Isus. (Matej 28,18)
Njegova presveta krv potukla je i razbila u prah sva sotonska bića i sve namjere pakla. Proklete sile grijeha, ropstva, bolesti i smrti — sve je to do praha poraženo i uništeno na križu. Svemir je postavljen na vječni sigurni temelj. Zaklani Božji Jaganjac odnio je sav grijeh svijeta. I tvoj i moj. Potrebno je samo hrabro, strpljivo i s nepokolebljivom vjerom do kraja pobrati sve plodove Njegove savršene pobjede, dok ne dođe u velikoj slavi s mnoštvom anđela “pospremiti kuću” i preuzeti svoje zakonsko vlasništvo. Radosna vijest je da raspeti Bog beskrajne ljubavi poziva raskajanog grešnika u vječnu slavu. Gotovo je, ljudi!
Netko će možda reći: Ako je veliki rat dobiven i ako je Sotona u potpunosti poražen, kako je onda moguće da većina ljudi još uvijek propada, dok Sotona “obilazi kao ričući lav, tražeći koga da proždere” (1. Petrova 5,8)? Kako je onda moguće da još uvijek toliko patimo?
Istina je da mnogi još uvijek nisu čuli Radosnu vijest o pobjedi Božje milosti. Isto tako, ima puno onih koji je ne žele čuti i koji vješto izmigolje kao da se to njih ne tiče. Drugi su je čuli i tvrde da su kršćani, ali se nisu posvetili, nisu u svemu stavili Boga na prvo mjesto te nisu niti povezani s pobjedonosnom božanskom silom.
Sotona stoga, iako u potpunosti razbijen i pobijeđen, i dalje ima prostor i silu za spletke i širenje svojeg pogubnog ludila. On može djelovati kao strašni lav i kao pobjednik samo tamo gdje nema ozbiljne zahvalnosti i vjere u krv raspetog Krista, samo tamo gdje se ljudi i dalje klanjaju idolima suvremenog svijeta i gdje ljube grijeh više nego velikog Darivatelja života. Sotona je slavodobitan samo tamo gdje su mu otvorena vrata i gdje je dobrodošao. Tamo gdje vladaju sebičnost, površnost i nevjera.
Činjenica je da kršćani moraju jedno kratko vrijeme trpjeti kako bi nas Bog usavršio, učvrstio i utvrdio. Ali sve to vrijeme Sotona je ništa više nego zgaženi crv koji zna da ima još jako malo vremena. “Oduprite mu se čvrsti u vjeri.” (1. Petrova 5,9) “I Bog, izvor mira, brzo će satrti Sotonu pod vašim nogama.” (Rimljanima 16,20) Zapazite da Pavao ovdje govori o neprijatelju koji je na tlu, poput crva, “pod vašim nogama”. Stoga nije ni čudo da “na zvuk usrdne molitve drhti čitava đavolska vojska”. (Ellen G. White, The Signs of the Times,18. studenoga 1886.)
Veliki rat je dobiven, a vjera je sigurno jamstvo i dokaz za one stvarnosti koje ne vidimo. Upravo zato je neizrecivo važno promatrati stvarnost očima vjere. “Zajedno s njim ukopani u krštenju, s njim ste i uskrsnuli vjerom u snagu Boga koji ga uskrisi od mrtvih.” (Kološanima 2,12) “Dakle, ako ste uskrsnuli s Kristom, tražite ono što je gore, gdje se nalazi Krist sjedeći Bogu s desne strane! Svraćajte misao na ono što je gore, ne na ono što je na zemlji, jer ste umrli i vaš je život sakriven s Kristom u Bogu!” (Kološanima 3,1.2) “Uistinu, naša nam sadašnja ali kratkotrajna i mala nevolja donosi izvanredno veliku i vječnu slavu, nama koji ne smjeramo na vidljivo, nego na nevidljivo, jer je vidljivo prolazno, a nevidljivo je vječno.” (2. Korinćanima 4,17.18) “Držim, doista” — kaže Božja riječ — “da patnje sadašnjega vremena nisu dostojne usporedbe sa slavom koja će se objaviti u nama.” (Rimljanima 8,18)
Emanuelova pobjeda je savršena, veličanstvena, i za one koji vjeruju osigurava beskrajne riznice sile pred kojom sve horde demona dršću i nestaju poput pregaženih miševa. Krist je na križu zdrobio glavu Zmiji i ona je pred Njegovom silom i pobjedom ništa više doli šaka pepela. Da, to je Sotonino tragično ime: Šaka Pepela. “Uto čuh jak glas u nebu gdje govori: Sad je nastupilo spasenje i snaga i kraljevska vlast našega Boga, i vlast njegova Pomazanika.” (Otkrivenje 12,10)
Ljudi, gotovo je! Preko apostola Pavla Bog objavljuje da je Krist razoružao “Poglavarstva i Vlasti [tame] i javno ih izloži ruglu vodeći ih u pobjedonosnoj povorci pobijeđene njime” (Kološanima 2,15).
Ova je pobjeda vrlo osobno tvoja. O njoj treba uporno razmišljati, njoj se treba uporno vraćati, s njom treba uporno i ozbiljno računati. Izvojevana umjesto i za tebe. Ona je besplatan poklon ljubavi upravo tebi. Samo Božjom milošću, vjerom, i nipošto po tvojim djelima, ona je već sada u potpunosti tvoja. Djela ljubavi i poslušnosti će svakako uroditi kao plod ozbiljne i iskrene vjere i kao odgovor na povezanost s čudesnom ljubavi koja nas neumorno podiže i krijepi.
Božja sluškinja je napisala: “Ako se predate Kristuu i prihvatite Ga za svojega Spasitelja, bit ćete zbog Njega proglašeni pravednima, bez obzira na svu grešnost u starom životu. Kristov će karakter stati na mjesto vašega karaktera, i vi ćete biti prihvaćeni pred Bogom kao da nikada niste griješili.” (Ellen G. White, Put Kristu,Zagreb 2017., 64,65)
Kristova krv razbila je u prah svu sotonsku vojsku, sve proklete sile grijeha, ropstva, bolesti i smrti — čak i onda kad se čini da smo gubitnici.
Ove iste Isusove riječi: “Svršeno je!” apostol Pavao je izrazio uzvišenim iskazom pobjedonosne sigurnosti: “Siguran sam da nas neće ni smrt, ni život, ni anđeli, ni poglavarstva, ni sadašnjost, ni budućnost, ni sile, ni visina, ni dubina, ni bilo koje drugo stvorenje moći rastaviti od ljubavi Božje, koja je u Kristu Isusu, Gospodinu našemu.” (Rimljanima 8,38)
Doista, ljudi, ako se ohrabrimo gledati očima vjere, vidjet ćemo da je gotovo. Sat je razbijen. Tat je otkriven. Rat je dobiven.
Josip Salajster
