Vjerujte Njegovim prorocima EGW

Grešniku treba Krist

Prigodom stvaranja Bog je čovjeku darovao plemenite sposobnosti i uravnotežen um. Bio je savršeno biće, u savršenom skladu s Bogom. Misli su mu bile čiste, a ciljevi sveti. Ali, neposlušnost je izopačila njegove sposobnosti, pa se umjesto ljubavi pojavila sebičnost. Prijestup je toliko oslabio njegovu narav da se vlastitom snagom više nije mogao oduprijeti sili zla. Postao je Sotonin rob, i to bi ostao zauvijek da se sâm Bog nije umiješao. Kušač je namjeravao osujetiti plan po kojemu je Bog stvorio čovjeka, i ispuniti Zemlju tugom i očajem. Sva ta zla htio je predočiti kao posljedicu Božje pogreške pri stvaranju čovjeka.

 

U bezgrešnom stanju čovjek je održavao radosnu vezu s Onim “u kome se nalazi sakriveno sve blago mudrosti i znanja”. (Kološanima 2,3) Ali, nakon učinjenog grijeha, svetost mu više nije pričinjavala radost pa se on pokušao skriti od Božje nazočnosti. Nepreporođeno srce i sada se nalazi u takvom stanju. Ono nije u skladu s Bogom i ne nalazi radost u zajednici s Njim. Grešnik ne bi mogao biti sretan u Božjoj nazočnosti i ne bi mu godilo društvo svetih bića. Kad bi mu i bilo dopušteno ući u Nebo, to mu ne bi činilo nikakvu radost. Duh nesebične ljubavi, koji vlada tamo gdje je svako srce sjedinjeno sa Srcem Beskrajne Ljubavi, ne bi našao odjeka u njegovoj duši. Njegove misli, zanimanja i pobude — sve bi bilo strano onome što pokreće bezgrešne nebeske stanovnike. On bi bio neskladna nota u nebeskoj melodiji. Nebo bi za njega bilo mjesto mučenja, i on bi se želio skriti od Onoga koji je svjetlost i središte nebeske radosti. Bog nije samovoljno odlučio isključiti grešnike iz Neba; oni se sami isključuju svojom nepodobnošću za nebesku zajednicu. Božja slava bi za njih bila oganj koji spaljuje. Oni bi rado prihvatili i uništenje, samo da se skriju od lica Onoga koji je umro da ih otkupi.

 

Ne možemo se sami izbaviti iz ponora grijeha u koji smo upali. Naša su srca zla, i mi ih ne možemo promijeniti. “Tko će čisto izvuć iz nečista? Nitko!” (Job 14,4) “Zato je težnja tijela neprijateljstvo prema Bogu, jer se ne pokorava Božjem zakonu niti to može.” (Rimljanima 8,7) Obrazovanje, kultura, služenje voljom, ljudski napori, sve to ima svoje područje djelovanja, ali ovdje je neučinkovito. Možda se time može postići izvanjska ispravnost u ponašanju, ali se ne može promijeniti srce; ne mogu se očistiti životni izvori. Da bi se čovjek mogao promijeniti, ostaviti grijeh i postati svet, mora postojati sila koja djeluje iznutra, novi život odozgo. Ta sila je Krist. Samo Njegova milost može pokrenuti zamrle sposobnosti duše i privući ih Bogu i svetosti.

 

Spasitelj je rekao: “Tko se odozgo ne rodi” — ako ne primi novo srce, nove želje, namjere i pobude koje vode u novi život — “taj ne može vidjeti kraljevstva Božjega”. (Ivan 3,3) Mišljenje da je dovoljno razvijati samo ono dobro koje u čovjeku po prirodi postoji, kobna je zabluda. “Zemaljski čovjek ne prima ono što dolazi od Duha Božjega, jer je to za nj ludost. On to ne može ni upoznati, jer se to mora uz pomoć Duha prosuđivati.” (1. Korinćanima 2,14) “Ne čudi se što ti rekoh: treba da se odozgo rodite.” (Ivan 3,7) O Kristu je napisano: “U njoj [u Riječi] bijaše Život i Život bijaše svjetlo ljudima.” (Ivan 1,4) “Spasenja nema ni po jednom drugom, jer je pod nebom to jedino ime dano ljudima po kojem nam se treba spasiti.” (Djela 4,12)

 

Nije dostatno osjetiti Božju blagost, vidjeti dobronamjernost i očinsku nježnost Njegova karaktera. Nije dovoljno razaznati mudrost i pravednost Njegova Zakona i shvatiti da je utemeljen na vječnom načelu ljubavi. Apostol Pavao je sve to vidio kad je uskliknuo: “Priznajem u skladu sa Zakonom da je on dobar.” (Rimljanima 7,16) “Stoga: Zakon je bez sumnje svet, a zapovijed i sveta, i pravedna, i dobra.” (Rimljanima 7,12) Ali, ispunjen gorčinom očaja i duševne muke, dodaje: “A ja sam tjelesan, prodan u ropstvo grijeha.” (Rimljanima 7,14) Čeznuo je za čistoćom i pravednošću, koje nije mogao postići svojom snagom; zato je i uzviknuo: “Jadan ti sam ja čovjek! Tko će me izbaviti od ovoga smrtonosnoga tijela?” (Rimljanima 7,24) Takav isti krik otimao se iz umornih srca u svim zemljama i u sva vremena. Ali, svima se može dati samo jedan jedini odgovor: “Evo Jaganjca Božjeg koji uzima grijeh svijeta!” (Ivan 1,29)

 

Božji Duh je pokušavao slikovito prikazati tu istinu na mnogo načina i objasniti je dušama što čeznu da se oslobode tereta krivnje. Kad je bježao iz očinskog doma nakon što je zgriješio prevarivši Ezava, Jakov je bio opterećen osjećajem krivnje. Bio je osamljen i prognan, odvojen od svega što mu je život činilo vrijednim, pa je njegovu dušu najviše mučila pomisao i strah da ga je njegov grijeh odvojio od Boga, da ga je Nebo odbacilo. Obuzet žalošću, legao je na golu zemlju da se odmori. Bio je okružen samotnim bregovima i zvjezdanim nebom. Dok je spavao, čudesna svjetlost prodrla je u njegov san; i gle, nejasni obrisi beskrajnih ljestava kao da su se uzdizali s poljane na kojoj je ležao sve do samih nebeskih vrata. A na ljestvama Božji anđeli koji se penju i silaze, dok iz slavnih visina odjekuje božanski glas objavljujući vijest utjehe i nade. Tako je Jakov upoznao Onoga koji može zadovoljiti potrebe i čežnje njegove duše — upoznao je Spasitelja. Ispunjen radošću i zahvalnošću, motrio je ukazani put kojim on, grešnik, može obnoviti zajedništvo s Bogom. Tajanstvene ljestve iz njegova sna predočavale su Isusa, jedinog posrednika između Boga i čovjeka.

 

Na istu sliku upozorio je Krist u razgovoru s Natanaelom: “Vidjet ćete otvoreno Nebo i anđele Božje gdje uzlaze i silaze nad Sinom Čovječjim.” (Ivan 1,51) Odmetnuvši se, čovjek se odvojio od Boga, Zemlja je odsječena od Neba. Nije moglo biti zajednice preko provalije koja ih je razdvajala. Ali, preko Krista Zemlja je ponovno povezana s Nebom. Svojim zaslugama Krist je premostio provaliju koju je načinio grijeh, tako da anđeli pomagači mogu održavati vezu s ljudima. Krist je povezao grešnog, slabog i bespomoćnog čovjeka s Izvorom beskrajne sile.

 

Ali uzalud svi ljudski snovi o napretku, uzalud svi napori da se čovječanstvo uzdigne ako se zanemaruje jedini Izvor nade i pomoći grešnom rodu. “Svaki dobar dar, svaki savršen poklon dolazi odozgo…” (Jakov 1,17) Bez Njega nema pravog savršenstva karaktera. A jedini put k Bogu jest Krist! On kaže: “Ja sam put, istina i život… nitko ne dolazi k Ocu osim po meni.” (Ivan 14,6)

 

Božje srce čezne za svojom djecom na Zemlji ljubavlju koja je jača od smrti. Davši svojega Sina, On nam je u jednom daru darovao cijelo Nebo. Spasiteljev život, smrt i posredovanje, služba anđela, molitva Duha, djelovanje Oca preko svih, neprekidno sudjelovanje nebeskih bića — sve je to stavljeno u službu čovjekova otkupljenja.

 

O, razmišljajmo o čudesnoj žrtvi prinesenoj za nas! Pokušajmo shvatiti trud i snagu koju Nebo ulaže da bi ponovno zadobilo i vratilo izgubljene u Očev dom! Snažniji poticaji i moćnija sredstva nikad se ne bi mogli staviti u pokret; nepojmljiva nagrada za dobročinstva, nebeska radost, društvo anđela, zajednica i ljubav Boga i Njegova Sina, usavršavanje i razvijanje svih naših sposobnosti tijekom vječnih vremena — nisu li to dovoljno snažni poticaji i ohrabrenja da nas pokrenu na predaju srca u dragovoljnu službu našemu Stvoritelju i Otkupitelju?

 

A s druge strane, Božja riječ nas upozorava na osudu koju je Bog izrekao protiv grijeha, na neizbježivu kaznu, na poniženje našega karaktera i na konačno uništenje, kao opomenu da ne služimo Sotoni.

 

Nećemo li cijeniti Božju milost? Što bi On još mogao učiniti? Uspostavimo pravilan odnos s Onim koji nas oduvijek ljubi čudesnom ljubavlju. Poslužimo se sredstvima koja nam je stavio na raspolaganje da bismo se mogli preobraziti na Njegovu sliku, ponovno uspostaviti zajednicu s anđelima koji nam služe i obnoviti sklad i vezu s Ocem i Sinom.


Komentiraj