“Za naše grijehe probodoše njega, za opačine naše njega satriješe. Na njega pade kazna — radi našeg mira, njegove nas rane iscijeliše.” (Izaija 53,5)
Neki imaju ograničeno razumijevanje o djelu pomirenja. Oni misle da je Krist pretrpio samo mali dio kazne koju propisuje Božji zakon; smatraju da je Isus, iako je kao Božji dragi Sin iskusio Božji gnjev, ipak u vrijeme svih svojih bolnih stradanja imao dokaze da Ga Otac ljubi i prihvaća, da su vrata groba pred Njim ipak bila rasvijetljena blistavom nadom i da je imao jasne dokaze o svojoj budućoj slavi. To je velika zabluda! Kristova najteža patnja bila je prouzročena negodovanjem Njegovog nebeskog Oca. Otuda je agonija Njegove duše bila tako snažna da čovjek o njoj može imati samo nejasan pojam.
Za mnoge izvještaj o silaženju Boga do čovjeka, o Njegovom poniženju, o žrtvi koju je prinio naš božanski Gospodin nije ništa zanimljiviji … od izvještaja o smrti mučenika koji su umrli za Isusa. Mnogi su iskusili smrt sporim mučenjem; drugi su bili razapeti na križ. I onda, po čemu se smrt Božjega dragoga Sina razlikuje od njihove? … Kada bi se Kristove patnje sastojale jedino od tjelesnih muka, onda Njegova smrt doista nije bila bolnija od smrti tih mučenika. Međutim, tjelesni bolovi bili su samo mali dio agonije Božjega dragog Sina. Grijesi cijeloga svijeta počivali su na Njemu; osim toga, tu je bila i svijest o Božjem gnjevu koja Ga je pratila dok je podnosio kaznu umjesto onih koji su prestupili Zakon. I upravo je to slomilo Njegovo božansko srce. … Nevini, napaćeni Čovjek s Golgote savršeno je shvatio i na sebi iskusio duboku provaliju koju je grijeh načinio između Boga i čovjeka. Njega su mučile sile tame. Nije imao na raspolaganju ni jednu jedinu zraku svjetlosti da obasja Njegovu budućnost. … I upravo u tom strašnom, mračnom trenutku, kada je lice Njegovog Oca bilo sakriveno od Njegovog pogleda, kada su se legije zlih anđela gomilale oko Njega, kada Ga je pritiskao teški teret grijeha cijeloga svijeta, s Njegovih usana otele su se riječi: “Bože moj, Bože moj! Zašto si me ostavio?” …
Kada se usporedi s pothvatom zadobivanja vječnog života, svaki drugi pothvat postaje potpuno beznačajan. (2T 213—215)