Hoćemo li sigurnost potražiti tek kada bude prekasno?

“U dan onaj — šestote godine Noina života, mjeseca drugog, dana u mjesecu sedamnaestog — navale svi izvori bezdana, rastvore se ustave nebeske.” (Postanak 7,11)
Ljudi pretpotopnog svijeta bili su opomenuti, ali izvještaj kaže da nisu osjetili ništa dok nije došao potop i odnio sve. … Promatrali su kako Noa sa svojom ženom, sinovima i snahama ulazi u korablju i kako se vrata za njima zatvaraju. Samo njih osmero ušlo je u sklonište od nepogode i čitav tjedan čekalo da uništenje počne. … Svakog dana sunce je izlazilo i zalazilo, dok je nebo bilo čisto i vedro, i svakog dana Noa je dolazio u kušnju da posumnja. Ali Gospodin mu je rekao da će doći potop i on se oslonio na tu riječ. Pred kraj sedmog dana počeli su se navlačiti oblaci. Bio je to potpuno nov prizor za ljude, jer oni nikad prije nisu vidjeli oblake. … Oblaci su postajali sve gušći i uskoro je počela padati kiša. Ljudi su još uvijek uvjeravali sami sebe da nema razloga za uznemirenost. Ali uskoro je izgledalo da su se otvorile ustave nebeske jer je kiša lila kao iz kabla. Neko vrijeme zemlja je sve upijala, a onda je razina vode počela rasti, i rasla je sve više iz dana u dan. Ljudi su se svakog jutra ogledavali u očaju vidjevši da kiša još uvijek pada, i svake noći su primjećivali: “Još uvijek pada!” To se ponavljalo svake večeri i jutra. Četrdeset dana i četrdeset noći kiša je neprekidno lila. Voda je ušla u kuće i prisilila ljude da spas potraže u hramovima koje su podigli za klanjanje idolima. Ali i hramove je odnijela bujica. Zemljina kora je popucala, a voda koja se nalazila u njezinoj utrobi šiknula je uvis bacajući u zrak veliko kamenje. Na sve strane mogli su se vidjeti ljudi kako bježe tražeći zaklon. U tom trenutku oni bi vrlo rado prihvatili poziv da uđu u korablju. Vikali su ispunjeni užasom: “O, kad bismo našli neko sigurno mjesto!” Neki su dozivali Nou moleći ga da ih pusti unutra. Ali usred žestokih udara oluje, njihovi glasovi se nisu čuli. Neki su se čvrsto držali za korablju dok ih snažni valovi nisu odvukli. Bog je unutra sklonio one koji su povjerovali Njegovoj riječi i nitko drugi nije mogao ući. Roditelji s djecom penjali su se na najviše grane još uvijek uspravnog drveća, ali čim bi se domogli tog utočišta, vjetar bi drvo zajedno s ljudima srušio u uskovitlanu, zapjenušanu vodu. … A gdje se u tom trenutku nalazila korablja i oni kojima su se ljudi donedavno rugali i ismijavali ih? Sačuvana Božjom silom, golema korablja je sigurno plutala povrh vode, a Noa i njegova obitelj bili su sigurni u njoj. (The Signs of the Times, 10. travnja 1901.)